Dom obitelji i muzeja Avsenik

 

Braća Slavko i Vilko u 50-im godinama prošlog stoljeća postavili su temelje potpuno novom, izvornom obliku narodne glazbe, kakve do tada još nije bilo. Njihov ansambl i njihove skladbe postigli su nezamislive uspjehe. Smatraju se najizvođenijim europskim skladateljima, čak su ispred tandema Lennon-McCartney.

 

Autorica: Alenka Bevčič

Snimatelj: Andrej Lupinc i arhiva TV SLO

 

MUZEJ AVSENIKOV (1)a

 

Sve vrijeme djelovanja Avsenici su bili usko povezani sa zavičajnim Begunjama, gdje se nalazi i njihov muzej, što ga je prije gotovo 30 godina ustanovila Slavkova supruga Brigita. Muzej u obiteljskoj kući, u kojoj je još od 1843. i gostiona, pripovijeda priču o izuzetnom uspjehu utemeljitelja novog žanra narodno-zabavne glasbe.

Nejc Poljanec, danas voditelj Muzeja Avsenik, podsjeća na početke: ˝Trubom je zamijenio tenor, klarinetom sopran. To je bila neka jedinstvena ideja, što je pala na pamet Slavku Avseniku. On i brat Vilko to su zatim sastavili u cjelinu i tako je i započela ta dotad nečuvena slovenska narodno-zabavna glazba.˝

Virtuoz na klavirskoj harmonici Slavko Avsenik 1953. godine prvi je puta nastupio na radiju Ljubljana i iste godine osnovao svoj ansambl. U to vrijeme nastala je i znamenita skladba ˝Na Golici˝, nazvana po 1836 metara visokom brdu u Karavankama. Skladba je postala najviše puta emitirana instrumentalna skladba u Europi, a najvjerojatnije i u svijetu. S njome su Avseniki uspjeli i u zemljama njemačkog govornog područja, kada ju je slučajno čuo tadašnji urednik bavarskog radija.

MUZEJ AVSENIKOV (3)a

 

Gospodin Poljanec nastavlja: ˝Zanimljiva je priča da je Fred Rauch za vrijeme godišnjeg odmora pored Vrbskog jezera 1955. slučajno čuo Golicu. Odmah otišao na celovečki radio, dobio snimku i prenio je u Bavarsku, na bavarski radio. Kada ju je emitirao, slušatelji su doista osjetili da se radi o nečem novom.˝

Fred Rauch je za skladbu ˝Na Golici˝ kasnije napisao i tekst, ali je Avseniki nikada nisu izvodili s tekstom. Inače postoji čak 600 njezihih obrada, a na njemačkom govornom području poznata je pod nazivom ˝Trompeten-Echo˝.

Slavko Avsenik je sa svojim ansamblom od početaka do 1994. svirao po 330 dana na godinu na više od 10 tisuća koncerata. Najviše ih je bilo u 1970-tima, kada je na pozornici stajao i do pet puta na dan. I čak tri puta s ansamblom je nastupio u berlinskoj filharmoniji.

Izdali su više od 120 ploča. Ansambl je dobio 31 zlatnu ploču za milijun prodanih primjeraka, a album Zlatni zvuci postao je dijamantni i platinasti, jer je prodan u nakladi od 10 milijuna.

Slavko i Vilko Avsenik su napisali 1.100 skladbi. Snimljenih je 800, od toga više od polovine s tekstom, a puno ih je postalo ˝ponarođenih˝.

MUZEJ AVSENIKOV (4)a

 

U muzeju su pohranjena i sva visoka državna i druga odlikovanja, među ostalima i europski glazbeni oskar za izvornu glazbu. Prilikom obnove muzeja među eksponate su dodani i oni najdragocjeniji, osobni predmeti Slavka Avsenika. Pored njegovih naočala, koje su bile njegov zaštitni znak tijekom posljednjih godina, mjesto u muzeju našle su i Slavkove karte za igranje.

˝Kada smo unuke upitali, što ih najviše podsjeća na djeda, to su bili rijetki slobodni trenuci što ih je imao za njih. Tada se jako volio s njima kartati, sve ih je naučio kartati se˝, kaže Nejc Poljanec, a otkriva i ovo: ˝Obzirom na to da Slavko nije baš bio na ti s notama, ideje za svoje melodije snimao je na diktafon, dakle zapjevao bi ih, odmrmljao, možda ponekad i odzviždukao.˝

Iako je Slavko Avsenik cijelog svog bogatog života često bio daleko od kuće, imao je nepokolebljivu podršku obitelji. Ljubav prema glazbi prenio je na svoje sinove i unuke. Harmoniku svira i njegov unuk Sašo i sa svojim ansamblom uspješno nastavlja glazbenu tradiciju obitelji Avsenik.