Zima može biti blaga i tada se jezero ne zaledi. Malo hladnoće i lagana bura ipak ne otjeraju uvijek sve čamce s jezera. A kada je zima prava, onakva kakva mora biti, jezero se zaledi već u prosincu i ostane pod ledom do kraja veljače.

 

ALPE 1.33

Kako kaže direktor Notranjskog regionalnog parka VALENTIN SCHEIN: “Tada se na Cerkniškom jezeru okupi od dvjesto do dvije tisuće ljudi i tada je Cerkniško jezero jedno od glavnih klizališta u Sloveniji. No kako znamo kada je led dovoljno čvrst? Mi bismo, prije mnogo godina, kada nismo znali je li led dovoljno čvrst ili nije, pričekali prvog čovjeka koji bi se dovezao iz Ljubljane i išao na led. Onda smo zaključili, ako njega led drži, onda će i nas. Dakle, kada se na Cerkniškom jezeru kližu Ljubljančani, led je dovoljno čvrst.”

Naravno, klizanje nije užitak novog doba. Notranjci su odavno poznati kao snalažljivi ljudi i dok su susjedi Bločkoj visoravni izumili skije kako bi zimi mogli ići od kuće do kuće, Cerkničani su na noge nataknuli »dilce« i njima se otisnuli na led. Klizali su i s pomoću drvenih klizaljki, a rabili su i krplje, no one su bile prikladnije za hodanje po snijegu.          

 

Nekada su uz pomagala za hodanje po zaleđenom jezeru još važniji bili drveni čamci – drevaci. Svaka kuća uz jezero ga je imala, jer je bez njega ondje bilo gotovo nemoguće živjeti. Drevak je služio baš za sve: prijevoz drva, prijevoz stoke i sijena, prijevoz svatova s mladoženjom i mladom, pa i pogrebnika s lijesom. Tada naime još nije bilo  nasipa koji danas dijeli jezero.

ALPE 1.22

Drevak je danas rijetkost, tek pokoji još možemo vidjeti na jezeru, a još manje je onih koji bi ga znali napraviti vlastitim rukama, na stari način. Vekoslav Kebe ih još izrađuje, a kod izrađivanja zakrivljenog dijela i on si pomaže pilom posebno preuređenom za to.

Zatim nastavlja ručno. Još upotrebljivih alata prikupljenih tijekom desetljeća doista mu ne nedostaje. I iako drevak izgleda nezgrapno, polagan je i težak, to je stabilno i pouzdano prijevozno sredstvo.                                    

Čamac mirno i tiho klizi po površini vode, tako tiho da ne ometa glasanje žaba, ptica i pjesmu vjetra. Slivnica i Javornici, koji štite jezero, tiho čame svako na svojoj strani i buka sa ceste ne seže do sredine.

Danas još samo rijetki uz Cerkniško jezero imaju svoj drevak.

A tko ga ima, zasigurno je i ribar koji dobro poznaje jezero i zna puno o ribama i ribolovu, kao ANTON LOVKO iz Cerknice: “Ovo je jezero važno jer u njemu žive četiri vrste autohtonih riba, a za sportski ribolov najvažnija je riba štuka, zatim klenovi, manjići i linjci.

Danas više nema toliko riba, jer jezero prečesto presušuje, pa moramo spašavati ribe, jer je jezero po tri ili četiri mjeseca suho. Tu u rešetima mi ribari smo napravili branu gdje voda stoji i u sušnom razdoblju, pa sa cijelog ovog područja usmjeravamo riblju mlađ u taj dio s branom, kako bi preživjela, pa se s ponovnim dolaskom vode opet proširila po cijelom jezeru. I tako to ide iz godine u godinu. Razumije se da ribari tu moraju uložiti puno radnih sati po blatu, moraju mokri raditi i noću kako bi spasili što više te riblje mlađi.”

 

ALPE 1.36

Tišinu vožnje po jezeru remeti udaljeni zvuk motorne pile. Dolazi iz javorovih šuma.

Poljoprivrednicima koji žive uz Cerkniško jezero nikada ne nedostaje posla. Kada su njive već obrađene, a još nema košnje, čeka ih briga za šumu.                              

JOŽE MARTINČIČ, poljoprivrednik iz Dolenje Vasi, zaključuje: “Jezero nas je veselilo još dok smo bili mali, a i sada kada sam star. Veselim se što mogu raditi oko jezera, što god to bilo. Sada radimo u šumi, a ljeti kosimo stelju kada je suho.

A što se kupanja tiče, navečer, kada bih došao sav ovakav, skočili bismo u jezero i brzo je bilo gotovo, bez tuša i bez šampona. Malo bismo se istrljali pijeskom ako je bilo smole i išli bismo na spavanje. Lijepo je bilo uvijek, a lijepo je i sada kada sam star, s toliko godina na leđima, još uvijek je lijepo. Da, lijepo je. Jer da nije, ne bih danas bio ovdje.”