Tajnovito nestajanje i pojavljivanje vode Cerkniškog jezera proučavali su mnogi znanstvenici i tijekom godina nakupilo se dosta literature o dobivenim spoznajama.

ribarPas

Autor jednog od najvažnijih i prvih većih istraživanja jezera je slovenski polihistoričar Janez Vajkard Valvazor, koji je s objavom svojih otkrića o Cerkniškom jezeru potkraj 17. stoljeća postao član Kraljevskog društva u Londonu. Vrlo detaljno je proučio kretanje vode, sve pritoke i odtoke, sifone i mjesta izbijanja vode iz podzemlja. Pa i sve običaje ljudi koji su živjeli uz jezero.

Tada je ribolov bio vrlo važan i kada bi se voda povlačila, nastalo bi pravo narodno veselje. Brojna pomagala za ribolov sačuvana su do današnjih dana. A također i uspomene na djetinjstvo, kada se još lovilo na stari način.                                 

VEKOSLAV KEBE, vlasnik Muzejskog hrama u Dolenjoj Vasi pokazuje ribarski alat: “Najzanimljiviji je bio uzao, omča. Baš posebno pomagalo, vrlo nježno, ali i veoma omiljeno, bio je koš, koš bez dna. Ribolov je bio pravi užitak, jer je dno bilo obraslo, bilo je dosta trave i mekog šaša, a koš je bio visok približno 80 centimetara – s jedne je strane bio širi, a s druge uži i ta je strana bila gore. Zatim si koš lijepo gurao i kada je u njemu zaklopotalo, znao si da je riba u košu.”

ribe

Cerkniško jezero je doista velika osobitost među prirodnim znamenitostima Europe. U svako je godišnje doba drukčije, i ne samo u svako godišnje doba, nego i iz dana u dan, iz sata u sat izgled jezera se mijenja.

Danas je suho, tu su njive i travnjaci, a seljaci iz okolice kose i spremaju bale sijena.

Sutra će se na površini vode zrcaliti oblaci. Voda će katkad biti mutna i siva, a drugi put jasna i prozirna, pa će biti vidljiva svaka biljka u jezeru.

 Jezero je melem za oči i dušu i nadahnuće brojnim umjetnicima. Ako živiš uz jezero i s jezerom, život i rad se mogu isprepletati.                                           

 Kiparica iz Cerknice MILENA BRANISELJ kaže: “S jezerom sam povezana od djetinjstva, jer sam rodom iz Cerknice i jezero je bilo moje ljetno, a i zimsko igralište. A kada me je život odveo u likovno područje, kada sam završila kiparstvo, već za vrijeme studija istraživala sam i puno puta crtala jezero, jezerske trave, promjene jezera, podizanje različitih oblika što su nastajali kada bi voda presušila, kada je voda nadolazila i kada je zalijevala krajolik, pa su nastajali ovakvi mali otočići.

ALPE 1.31

I to je jedna skulpturica iz ranog razdoblja, gdje me je ovo nestajanje vode potaknulo na razmišljanje o otočićima koji su ostali. Zato sam i kombinirala sa zrcalom koje mi predstavlja vodu, a pokretni bi dijelovi trebali biti trstika, šaš, koji ostaju na tim otočićima i neprestano se kreću na vjetru i u vjetru. Te su mi trstike davale puno energije, volje, pružale su formu, crtež u prostoru, koji me je cijelo vrijeme provocirao kako to napraviti u materijalu.

To su dva dijela jedne cjeline – Cerkniškoga jezera. Ova sredina, ja ću to ovako objasniti, ovo je Stržen, glavni pritok, a sve – ove i ove noge, gore i dolje, to su pritoci jezera.

Kada sam jezero prepolovila na dva dijela – jer zapravo je podijeljeno na dva dijela – dobila sam dvije samostalne skulpture kao cjelinu; i ima smisla da jezero stoji na pritocima, na vodi, to su pritoci kao noge i bez toga jezero ne bi postojalo.”