Kupus iz Ismaninga, zelena baština

 

Kupus3

 

Slow Food (spora hrana) čuva kulinarsku baštinu. Projektima kao što je ˝Arka dobra ukusa˝ Bavarska želi obnoviti i sačuvati od zaborava tradicionalne regionalne namirnice i obrtničke metode. Geslo im je: raznolikost u prirodi zapravo znači raznolikost na tanjuru.

Sad se Slow Food zauzima za jednu povijesnu, domaću sortu kupusa. ˝Izvorni bijeli Ismaning kupus autohtona je lokalna sorta koja se uzgaja više od pet stotina godina. A mi iz Slow Fooda želimo spriječiti da ta sorta posve nestane s lica zemlje˝, tako postavlja njihovu misiju RUDOLF BÖHLER.

I na pitanje kakav je okus te osobite sorte kupusa odgovara: ˝Blag je, gotovo slatkastog okusa, a uz to je intenzivno… kupusast. Ze kaže uzalud stara poslovica: ‘Najbolji je kupus iz Ismaninga’!˝

Ismaning se smjestio sjeverno od Münchena, a oduvijek je kupusni Eldorado zbog vapnenastoga, takozvanoga ‘pašnjačkoga’, tla u tome području.

Odavno je stekao svjetsku slavu – na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. ˝ismaninški bijeli kupus˝ dobio je zlato. ˝’Želimo sačuvati raznolikost, a ne kupovati u robnome lancu nekakav agrarno-industrijski produkt, nego hoćemo pravi seljački, prirodno uzgojeni kupus – koji se ističe svojim slasnim okusom˝, zaključuje RUDOLF BÖHLER.

Možda na jelovniku uskoro više neće pisati ˝Hrenovka s kupusom˝, nego ˝izvorni Ismaning kupus s hrenovkom˝!