Tagusens – seoska škola na vrhu Tirola

 

Sjećanja na dobra stara vremena… Život i učenje u maloj planinskoj školici blizu Kastelrutha u Južnome Tirolu. Djeca danas uče u novim, svijetlim učionicama koje su zvučno izolirane i opremljene računalima. Obitelji su nekoć uglavnom bile s puno djece. A sva su se djeca jednoga sela stiskala u samo nekoliko soba, katkada u jednoj jedinoj učionici, uz svoje mlađe i starije kolege. U malenome Školskom muzeju zagledavamo se u prošlost, budi se nostalgija.

 

Autori:   Astrid Kofler i Markus Perwanger

Snimatelj:    Günther Neumair

 

Tagusens3

 

Gorska idila: otpočela ju je carica Marija Terezija. Ona je uvela opću školsku obvezu koja se odnosila čak i na Tagusens. Nastavu su najprije držali u seoskim kućama, a u doba fašizma sagradili školu koja je imala predsoblje i samo jednu sobu za svu djecu iz okolice.

Voditeljica muzeja i bivša školska podvornica PAULA MALFERTHEINER pruža nam pogled na to vrijeme: ˝Sjećam se, u razredu nam je bilo više od 40 djece. Zamislite: nakon rata smo imali 19 đaka samo sa dva imanja u šumi! Blizu škole je živjelo šestero djece, a malo dalje još devetero…˝

Stariji su đaci, dok nije uvedena obvezna srednja škola, sjedili uz djecu iz Osnovne škole, u gustim redovima. Kao jedna velika obitelj, svi su se poznavali. Samo što su često mijenjali učitelje.

U jednoj klupi je sjedilo i po četiri učenika. Tto danas mladi ne mogu zamisliti i znaju samo iz priča svojih roditelja. ˝Divno su se zabavljali tijekom školskih odmora˝, misli đak MICHAEL PFEIFFER: ˝Moj tata je pao jedan razred, morao ga je ponavljati. Prije je u školi bilo bučno. Znali su se potući u dvorištu, kažu nam roditelji. A to bi bilo nešto za mene.˝

Tagusens4

Kad joj dođu đaci, Paula Malfertheiner u svom je elementu. Već 40 godina stanuje iznad Školskoga muzejčića. Prije je bila školska podvornica, a samo je ona ostala o mjestašcu kad su ukinuli područnu školu u Tagusensu.

Fotografije na zidu dokazuju koliko je ovdje nekoć bilo školske djece. Danas je broj drastično pao. Prije se živjelo drugačije, kaže Paula: ˝Kad sam bila školska podvornica ljeti bih, kad sam imala manje posla, pospremala u općini. Ondje sam upoznala načelnika! Kada sam otišla u mirovinu, ponudio mi je da budem voditeljica muzeja. Dakako, odmah sam prihvatila!˝

Sa zida nad učionicom bdije care glavom i bradom! U starijih posjetitelja muzej budi draga sjećanja na mladost, a mlade upoznaje sa zanimljivim pričama o kojima su posve malo znali… MICHAEL tumači: ˝Imali su samo pero i držalo, a ne kemijsku olovku kao mi. Morali su paziti da prejakim pritiskom ne slome pero.˝

PAULA nas vodi dalje: ˝Pokazat ću vam nešto osobito, radove jedne učenice, zvala se Olga, Olga Lageder. Ona je 1930-ih išla u talijansku Pučku školu, jer su fašisti zabranili njemačku školu. Olga je postala učiteljica. Gle kako je lijepo pisala – krasopis im je bio obvezan predmet.˝

Tagusens2

Tada su u školi učili njemački, talijanski, matematiku, zemljopis i vjeronauk, krasopis i ručni rad. PAULA pokazuje šarene ploče, kožne školske torbe, pločice od škriljevca i glazbala, čak gramofon i slične stvari: ˝Tu je mehaničko računalo, vrlo je praktično, djeci je taj pristup bliži pa su lakše shvaćala što je jedna trećina, četvrtina ili petina. Tada su zorno učili. Isprva sam imala problema s razlomcima. Ovdje sam im se mogla lakše približiti, shvatiti ih u pravome smislu riječi.  Stare fore…˝

Tako se u ovim brdima uvijek osjeća blagi dašak prohujalih vremena. Povijest postaje dostupnija, konkretna. Sjećamo se dojmljivih trenutaka iz svog života, a to su djetinjstvo i bezbrižna mladost…