Ogulinsko zelje na listi svjetske baštine

 

Autohtoni prehrambeni proizvodi nose u sebi priču o tradiciji, kulturi i povijesti naroda. Prepoznatljivi su kao i kraj iz kojega dolaze. Takve proizvode nastoji se sačuvati od nestajanja ili krivotvorenja. Jedan od načina je dodjeljivanjem oznake zemljopisnog podrijetla ili izvornosti. Oznaku izvornosti ima šest hrvatskih proizvoda, među ostalim, Istarski pršut, Varaždinsko zelje, Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, Dalmatinska maraška, Neretvanska mandarina i Ogulinsko kiselo zelje. No, Ogulinci su otišli korak dalje u zaštiti. Njihovo kiselo zelje prvi je poljoprivredni proizvod u RH kojem je Zavod za intelektualno vlasništvo odobrio korištenje jamstvenog žiga. Njime se jamči kvaliteta i autohtonost proizvoda.

 

Autorica: Željkica Lozo

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

IM00 

Za jesenskih je dana, uobičajena na poljima u okolici Ogulina: svaka glavica zelja bere se ručno. Pomno se pregledavaju i razvrstavaju. One neoštećenih listova, ukiseliti će se cijele. Ostale će završiti kao rezano zelje.

U ogulinskom kraju, svake se godine zasadi više od 30 hektara autohtone sorte ogulinac. Od toga se proizvede dvije i pol tisuće tona kiselog zelja. Želja da osiguraju izvornost i kvalitetu ovoga proizvoda, udružila je devet proizvođača i prerađivača iz ovoga kraja.

MARINKO VRANKIĆ,  uzgajivač ogulinskog zelja, kaže: “Htjeli smo ga zaštiti, jer veliki proizvođači-prerađivači na našem području uvoze sirovinu izdrugih krajeca, primjerice iz Srbije, a pišu da je Ogulinski kiseli kupus. Ovom zaštitom garantira se jamstvenim žigom da je to proizvod koji je rastao na području Ogulina, tradicionalno je ukiseljen bez ikakvih dodataka, samo sol i voda.”

Upravo tradicionalni način kiseljenja, jedna je od karakteristika koje ovaj proizvod čine posebno cijenjenim. I danas se, za potrebe domaćinstva, ovo povrće sprema za zimnicu, na način kako se to činilo i prije stotinu godina. Danas se ono kiseli u suvremenim pogonima po europskim propisima.

Zelje3

Napola u šali, a napola ozbiljno ogulinci će reći da samo vrhunski proizvodi imaju kopije. Tako je, kažu,  i s njihovim kiselim zeljem. No odlučni su u nastojanju da tome stanu na kraj. Svojemu proizvodu, za sada su omogućili svu dostupnu zakonsku zaštitu. Potrošači tako mogu biti sigurni što kupuju i konzumiraju. 

MARINKO SABLJAK ovrazlaže: “Ogulinac je poznat po tome što je pokupio sve karakteristike našeg tla, vode i mikroklime. Znači ta kakvoća se može dobiti samo ovdje. Izuzetno tanak list, oble glavice, gorkast, hrskav, nema debelih listova, nije mljecav, točno je prepoznatljiv.”

Sve to čini ogulinsko kiselo zelje namirnicom, koja se, za zimskih dana, često nađe na dnevnom jelovniku. Ono je nezamjenjivo kod pripreme sarme, bez koje ne može proći bilo koji zimski blagdan. Iskusna domaćica može je saviti i napamet. 

zelje4

Gospođa ROZALIJA SALOPEK poznaje sve tajne dobrog zelja: “To vam je vidite ovi listovi fini, lipi, to vam nema debeli koren, to vam je jako fino i ukusno… Za sarmu je potrebno: mljeveno meso, češnjak, papar, sol, 1 jaje, malo riže pomiješamo i u te tanke listove zamatamo. Dolje podloga od ribanog zelja i slažemo sarmice. To je sva mudrolija o zelju i sarmi, niš komplicirano.”

Ljudima koji s njom žive, tradicija je nešto uobičajeno i svakodnevno. Drugima, ona svjedoči o posebnostima tog života. Upravo te posebnosti, običaji i navike višestoljetnog življenja na ovom prostoru, ogledaju se, poput zapisa, u samo jednome listu kiselog kupusa. Zbog svega toga nadaju se ogulinci, do kraja ove godine, za svoj proizvod dobiti će i oznaku izvornosti iz Bruxellesa.