Otočić Vrnik

 

Vrnik je jedan od dvadesetak otoka korčulanskog arhipelaga. Na njemu su najpoznatije točke kamenolomi, koji su se već davno pročuli daleko izvan Hrvatske. Kamen se na Vrniku vadio još od vremena neolitika, a ugrađen je u mnoge građevine širom svijeta. Kako je mehanizacija na otoku zabranjena da bi se zaštitila njegova ljepota, kamen se ne vadi već pola stoljeća. Ali otok i dalje priča priču o ljudskom trudu i ustrajnosti.

 

Autorica: Sanja Pražen

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

Vrnik1

 

Ni stotinu metara udaljen od matičnog otoka Korčule, smjestio se Vrnik – do prije nekoliko godina jedini naseljeni otok korčulanskog arhipelaga. Dug 850, a širok samo 450 metara, otok Vrnik zapravo je kamena stijena na kojoj se nalazi vjerojatno najstariji i najdublji kamenolom na Jadranu. Njegovi iskopi sežu i do 50 metara ispod razine mora.

Važnost vađenja i kvalitetu kamena  prepoznao je i rimski car Dioklecijan koji je  uznicima smrtnu kaznu “ublažavao“ radom u vrničkim kamenolomima. Najvrednija karakteristika vrničkog kamena njegova je postojanost., kaže mještanin NIKŠA FABRIS: “On je sad i za sto-dvjesto godina isti. Ostaju tragovi alata s kojim ste radili na njemu. Ne soli se, znači ne osipa, nego je uvijek onakav kakvog ste izvadili iz zemlje i obradili ga i takav će biti uvijek.“

Stoljećima su radnici svakodnevno plovili do Vrnika, dok se u 15 i 16. stoljeća na otok nisu naselile prve obitelji. Kamen se užurbano vadio, zbog moguće opsade od Turaka zidinama se opasivao Dubrovnik, ali i Vrniku najbliža Korčula.. No vrnički je kamen zazidan i u mnogim drugim građevinama širom svijeta: od Skandinavije do Afrike, Azije i Amerike…

Vrnik3

Sitne bijele krhotine kamena što čine žalo na Vrniku bura i jugo nemilosrdno odnose. Neće trebati dugo da počnu načinjati i vitalne dijelove otoka, te spomenike ljudskome radu. Naime, prolazi koji nas vode do svakog pojedinog kamenoloma desetak pa i više metara visoka su brda škalja, kamenčića nastalih pri lomljenju stijena.

Nastavlja NIKŠA FABRIS: “Ovo sve što je tu danas, što je izneseno – to su iznijele žene. Kamen su vadili muškarci, a one su im pomogle tako što su taj sitniš iznijele da bi im taj težak posao olakšale.“

U gradnji suhozida ispunjenim škaljom majkama su nerijetko pomagala djeca, sjeća se Nikša. Njegova obitelj kamenom se bavi otkako su prije 4 stoljeća Fabrisi iz sjeverne Italije stigli na Vrnik. “Sve što je izvađeno, izvađeno je ručno, kamen je rukama obrađen, nakrcan na barke i odvezen za Dubrovnik, Veneciju ili bilo gdje u svijetu,“, zaključuje NIKŠA.

Obitelj Fabris, najveći izvoznik vrničkog kamena poslovni zamah izgubila je potkraj 19. stoljeća kad je novi jedrenjak na svojoj prvoj plovidbi, nakrcan bijelim vrničkim kamenom za popravak Aje Sofije u nevremenu potonuo. Da je stigao na cilj, u Vrnik bi se vratio s tonama  turske zemlje. Jer sva, baš sva zemlja koja je na otoku, ovamo je stigla kao balast pri povratku jedrenjaka koji su prevozili kamen.

Vrnik4

 

Kamen se s Vrnka vadio do polovine 1960-ih. Na malenom otoku mehanizacija  je odavno zabranjena. No to je na žalost značilo i kraj mjesta s više od 300 duša.

Barba Ivica zimu provede na kontinentu, ostatak na rodnome otoku. Pijetao na kojem već desetak godina radi, jednom će biti gotov, kaže.

U moru milijuni na nebrojenu potenciju sitnih kamenčića, otpadaka izvađenih stijena…

Koliko je to udaraca bilo i koliko se znoja pri tom prolilo?