Parna lokomotiva jezera Chiem

 

Željeznicu uz jezero Chiem vozi parna lokomotiva i velika je atrakcija. Ove godine ta malena željeznica slavi 130. rođendan. Puštena je u pogon neposredno nakon smrti bavarskoga kralja Ludwiga II. Vlakovi su se u međuvremenu našli u žarištu suvremenih problema zbog ˝sitne prašine i prljavštine koju izbacuju˝, dakle zbog onečišćenja zraka. Uostalom, ova željeznica nije u tome usamljena niti jedina: isti problemi muče i druge povijesne vlakove na parni pogon. U cijeloj Bavarskoj još imaju samo 30 parnih lokomotiva.

 

Autorica i snimateljica: Sabine Schmalhofer

 

Chiemseebahn3

 

Ovaj vlak ne predaje, već i dalje vozi gornjebavarskim turističkim mjestom Prien uz jezero Chiem. Povijesna je parna lokomotiva prava atrakcija i omiljen motiv turističkih fotografija.

Ta uskotračna željeznica prevozi putnike u nostalgičnim drvenim vagonima s kolodvora do pristaništa brodova koji plove po jezeru. Pruga je duga oko dva kilometra. Kada je sagrađena, vladala je luda moda – putnici su malenom željeznicom neumorno jurišali na Kraljevski jezerski dvorac.

Jezerski vlak je morao izdržati sve te oduševljene nalete posjetilaca. Uz puno dima i prašine. Tada se nitko nije bojao sitnih čestica prašine ili čađe. Danas je drukčije: ljudi su time opsjednuti. Stalno se žale na taj vlak koji uživa spomeničku zaštitu, a vozi uz stambene zgrade i poslovne prostore. Nekima je to trn u oku: kažu da upravo zbog toga vlakića sad ima previše dima, previše prljavštine i prašine.

Stojovođa FRANS BORGHOUTS, koji već 25 godina vozi parnu lokomotivu, zna da mnogi ne vole ovo povijesno prijevozno sredstvo, pa sa sigurnošću tvrdi: ˝Oni koji stanuju uz prugu već su se na sve naviknuli i posve su zadovoljni, ne prigovaraju već s užitkom popiju kavicu, čavrljaju. Ljute se uglavnom samo došljaci i posjetioci koji ovdje ljetuju ili su na kratkom odmoru u našem lječilištu. Oni se bune zbog dima i čađe. Ali mislim da i dalje moramo voziti kroz gradić.˝

Chiemseebahn.2jpg

Frans devet puta na dan tuda vozi. On, kao i mnogi poklonici parne željeznice, smatra da dim i čađa nezaobilazno idu uz tu nostalgičnu tehniku. Drugi suvremenici nemaju za to razumijevanja.

Pa strojovođa mora doista svašta otrpjeti tijekom svojih vožnja. Kaže: ˝Dok prolazimo, pokazuju nam srednji prst i rugaju nam se da smo poludjeli. U međuvremenu mi se ne damo, nego i dalje vozimo uz jezero, a oni neka si misle svoje. Psuju me kako se ne stidim zato što kvarim njihov godišnji odmor. Viču: taj se vlak mora hitno ukinuti… Pa neka se turisti posluže biciklom ili elektrobusom.˝

Problem je parnih lokomotiva taj što dim i čađa ovise i o kakvoći ugljena. Nekvalitetno gorivo uzrokuje više čađe. Dobar im je kameni ugljen vrlo dugo stizao iz Njemačke, ali preskup je pa ga sad kupuju u Poljskoj.

Šlezijski ugljen ne pogonuje samo tu malenu privatnu željeznicu uz jezero Chiem, nego i mnoge velike parne grdosije. Ali stručnjaci kažu: kad-tad će nestati kvalitetnoga ugljena. Ipak, smatra vozač vlaka uz jezero Tegern HEINO SEEGER: ˝Sve dok imamo šlezijske i češke ugljenokope, i u sljedećih 10, 20, 30 godina imat ćemo dovoljno ugljena.˝

Upravitelji nostalgičnoga vlaka već su dosta toga pokušali: i ruski ugljen, ali on je dvaput skuplji, kako kaže strojovođa Frans, pa se ne isplati. Vlak u godinu dana potroši oko 30 tona.

Chiemseebahn4

Očito, ne može se bez čađe. Filtar im ne bi nimalo pomogao, začepio bi se nevjerojatno brzo, prebrzo. I upravo zato strojovođe moraju paziti: iz njihova vlaka mora kuljati što manje dima i prljavštine, pa će vlakić i ubuduće smjeti voziti putnike kroz gradić. Svake se godine vlak trucka oko šest tisuća kilometara kroz gradić Prien. Uvijek točno prema voznom redu. To je pravo pravcato tehničko čudo od vlaka, a još je i sad nevjerojatno poletno i vrlo redovito prometuje.

Neki kažu da je vlak uz jezero Chiem ˝prava živa vatrica˝. Jedna je od posljednjih parnih željeznica na svijetu pa će još dugo ostati predmetom nostalgije u turističkome raju uz jezero Chiem.