Život se vraća na Šoltu

 

˝Da bog da te Šolta dopala¨ stara je kletva kojom se stoljećima opisivao iznimno loš status koji je otok  Šolta imala u svakoj državnoj tvorevini pod koju bi potpala i dopala. Ništa bolje nije ni danas. Na otoku koji je od Splita udaljen tek sat vremena plovidbe trajektom, život izumire. U osam naselja živi oko 1700 ljudi i broj im svakim danom pada. Kronični nedostatak vode, odustajanje od poljoprivrede i stočarstva i okretanje samo sezonskom turizmu pretvaraju krasne kamene kuće u sjedište duhova.  No, može i drugačije. Obitelj Lovrinović odlučila je život povesti u kontra-smjeru. Otišli su iz Splita, kupili zemlju na Šolti, izgradili štalu, doveli hrvatske pasmine ovaca, krava i konja i čvrsto zagrizli u tvrdi otočki kamen. Jedina su životinjska farma na otoku koji bi, ako želi preživjeti olovne krizne godine, mogao upravo njihov primjer poput lijeka ubrizgati u svoj krvotok.

 

Autor: Mario Beganović

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

Solta2

 

Ljubav ne poznaje granice. Milku, Srnavu i Ferda vole poput vlastite djece. Život je to o kojem Anamarija i Igor do prije pet godina nisu ni sanjali. Farma je od njihovog unajmljenog stana udaljena desetak minuta hoda. Dovoljno da se u glavi napravi plan dnevnih obaveza nakon jutarnje mužnje.

Majka ANAMARIJA LOVRINČEVIĆ o tome govori: ˝Ovo je završetak radnog jutra. Krave su pomužene, moja Srnava i Milka, ukupno šest litara mlijeka i vrijeme je za isporuku onima koji su danas naručili. Učila sam preko interneta i preko ljudi od kojih smo kupili krave. Nešto što mi nije jasno nazovem i pitam.˝

Milka i Srnava hrvatske su autohtone vrste krava buša. Ne daju puno mlijeka, ali Šoltom pronose sjećanje na vrijeme kad se mlijeko kupovalo ravno iz farme. Anamarija se nada, uz pomoć europskih poticajnih fondova otvoriti mini-siranu.

Na Šoltu su došli prije 12 godina iz Splita. Otvorili su mesnicu, no posao nije išao. Umjesto nekoj novoj trgovini okrenuli su se zemlji, kupili polje, sami izgradili farmu i naselili je plemenitim životinjama. Mama Zeka, ždrijebe Astor i nešto starija Gita su autohtoni konji hladnokrvnjaci.

Šolta2

IGOR LOVRINČEVIĆ, otac, o njihovim počecima kaže: ˝O konjima nisam znao ništa. Kao dijete oduvijek sam želio imati konje, tako da sam mislio da to nije neki problem. Ali oko njih ima dosta posla jer konja moraš učiti sve.˝

Želja im je konje upregnuti u turističke obilaske Šolte u kočiji. No, do nekih boljih dana valja preživjeti i ove teške. Jedina su životinjska farma na otok, ali nemaju ni ˝i˝ od infrastrukture. Struju crpe iz agregata, vodu je općina dovela na cestu do farme, ali Lovrinčevići nemaju novaca da je spuste i priključe do stotinjak metara udaljenog imanja.

Ističe IGOR LOVRINČEVIĆ i da im je upravo voda najveći problem: ˝Voda je najveći problem ovdje jer imamo dosta životinja, sve skupa 40-ak. Kroz jutro donesemo u kantama 150 litara i tako isto poslijepodne. To nam je jedini problem-voda.˝

Broj stanovnika u ostam šoltanskih naselja u stalnom je padu. Danas ih je na otoku oko 1700. Demografi kažu  da otocima treba svježa krv, mladi ljudi i prirodna obnova stanovništva. Upravo ono što su iz splitskog rodilišta prije 12 godina donijeli u naručju Anamarija i Igor. Romano je bio star tek nekoliko tjedana kad je stigao na Šoltu. Otok je njegov dom.

O svom životu na Šolti ROMANO LOVRINČEVIĆ govori: ˝Mene zanima nogomet, volim ga igrati, ali i ova farma što mama i tata imaju. Volim konje svoje, ali volim i ovce bome, smijem se kad ih čuvam. A konja sam zajahao prvi put prije dva tjedna. Jedva čekam opet.˝

Šolta3

I mama ANAMARIJA LOVRINČEVIĆ zadovoljna je djetinjstvom koje Romano ima na otoku:

˝Nemate brige kada su u selu. Prvo, cijelo selo svako svakoga zna. Možete pustiti dijete, neće mu se ništa dogoditi, ako se i zagubi netko će ga vratiti. A probajte to u Splitu napraviti.˝

Stariji sin, 18-godišnji Ivan sušta je suprotnost. Živi u Splitu s bakom i djedom i završava srednju medicinsku školu.

ANAMARIJA LOVRINČEVIĆ razumije i njega: ˝Samo u njima dvojici vidite razliku, koliko Romano kad ode u Split želi nazad, a Ivanu je jako teško ovdje, dođe na dan i vrati se nazad.˝

Povratka nema. Bar ne za sada. Žele svojim primjerom privući i druge farmere na otok. Dokazati da je život moguć i tamo gdje život izumire.

Valjda zato tako često i skoknu tamo gdje je sve i počelo. Na južnoj strani Šolte, u mjestu Maslinici, gdje su provodili ljeta kao mladi zaljubljeni par, sanjajući da njihovo bezbrižno ljeto zavijek traje.