Gorički muzej – granica istoka i zapada

 

U Mirnu kod Nove Gorice u prostorima nekadašnje dvorane za ispraćaj pokojnika uređena je posebna muzejska zbirka Sjeti me se (Spomni se name), koja govori o nerazumnoj državnoj granici između Italije i nekadašnje Jugoslavije, što je ovdje tekla posred groblja. Granica je prerezala kontakte među ljudima, promijenila navike i podijelila ne samo cjelovit prostor Goričke, nego je simbolički razdvojila čak i mrtve. Muzej je posvećen nevidljivim i nečujnim ljudima – prebjezima, koji su u želji za boljim životom ovdje prelazili granicu i svim civilima i vojnicima, koji su između 1947. i 2004. godine na granici između Italije i Slovenije izgubili život.

 

Autorica: Marjana Grčman

Snimatelj: Pavel Jurca

 

spomni se name1

Državnu granicu pod strogom stražom i snažnom zaštitom preko mirenskog su groblja između 1947. i 1975. godine zacrtali američki vojnici prema odlukama iz Mirovnog sporazuma u Parizu. Među grobovima su preko noći izrasle dvije države, ograđene bodljikavom žicom. Granica je bila razdjelnica između različitih državnih uređenja – jugoslavenskim socializmom s jedne i zapadnim kapitalizmom s druge strane.

MAVRICIJ HUMAR, vodič po groblju Miren pokazuje mjesto: “Ovdje su dijelili pokojnike. Dio pokojnika počivao je u Italiji, a dio u tadašnjoj Jugoslaviji. To je bio okrutan čin, što ga danas teško možemo razumijeti. A što su tek morali doživljavati ljudi, kojima je granica tekla točno preko grobova.”

 

 

spomni se na me

NADA FAGANELI, stanovnica prisjeća se tih godina: “Granica je tekla od ovog križa dalje. To je grob mojih djedova i baka. Brat je umro 3. svibna 1956., ali ga nismo smjeli ovdje pokopati. Na dan mrtvih, kada bi dozvolili da dođemo na groblje, došli bi i naši susjedi Talijani. Samo smo se vidjeli, nismo smjeli razgovarati. Kada bi se netko od policajaca udaljio, mogla  je na drugu stranu prijeći poneka vrećica bombona, kava ili nešto slično.”

Na ovom dijelu granice iz Istočne Europe na Zapad, koji je tada bio paradigma za bolji svijet, prebjeglo je najviše ilegalnih prebjega. Između 1948. i 1955. godine, kada je granica bila naviše čuvana, prilikom pokušaja ilegalnog prelaska granice iz Jugoslavije u inozemstvo uhvaćeno je 31.930 ljudi.

JAKOB MARUŠIČ, povijesničar i autor izložbe Sjeti me se, kaže: “Za vrijeme revolucije u češkoj bilo je više prebjega Čeha. Prilikom raspada nekadašnje Jugoslavije bilo je više prebjega iz Hrvatske, Bosne i Kosova. No tijekom cijelog tog razdoblja konstanta su bili Romi, koji su bar dva puta na godinu prelazili granicu, jednom na putu prema zapadu, a drugi puta na putu sa zapada natrag na istok.”

 

spomnisename2

Ovdje se na drugu stranu odvijalo organizirano vođenje prebjega i režiser Emir Kusturica upravo je na mirenskom groblju želio snimiti bježanje preko granice u Italiju za svoj poznati film Dom za vješanje, ali  tada lokalne vlasti nisu dozvolile snimanje.

No ovdje se nije radio samo posao s prebjezima, preko groblja  je cvalo i krijumčarenje, to potvrđuje i MAVRICIJ HUMAR, vodič po groblju Miren: “Krijumčarili su sve, od traperica do kave. Tada je postojalo ograničenje: jedne traperice, a ako bi netko kupio dvoje, to se tada zvalo “švercom”. Danas bismo na tako nešto ostali bez teksta.”

Granica, što je dijelila mrtve, na rub groblja pomaknuta je 1975. godine s Osimskim sporazumom. No mali muzej u Mirnu ostaje duboka opomena kako ne bismo zaboravili teško povijesno iskustvo da su nekada državne granice i besmislene političke odluke nagrizale mir i suživot europskih naroda.