Celjske slike na staklu

 

Slovenski muzeji i privatne zbirke čuvaju mnogo slika na staklu, no malo je onih što ih možemo sigurno datirati u razdoblje druge polovine 18. stoljeća. A upravo su te, uz noš nešto onih nastalih u 19. Stoljeću, iz vlastite etnološke zbirke izložene u celjskome Pokrajinskom muzeju.

 

Autor: Tadej Čater

Snimatelj: Stojan Femec

 

slike-na-steklu2
Većina slika na staklu na područje Slovenije došla je iz gornjo-austrijskog mjestašca Sandl, koje je zbog svojih staklana i glažuta (starinsko ime obrta za tradicionalnu obradu stakla) postalo jedno od glavnih središta slikanja na staklu odnosno za staklo.

Za te je slike karakterističan obrnuti redoslijed slikanja u odnosu na klasično slikanje, jer se slikalo zrcalno na poleđinu stakla.

JOŽE RATAJ, povjesničar iu Pokrajinskog muzeja u Celju oživljava taj proces: ˝Slikanje na staklu teklo je u jednostavnoj seljačkoj sobi. Obično bi tu bio pult uz prozorsku nišu, na kojem su sjedili majstor i njegovi pomoćnici. Baza je najčešće bio grafički predložak, na koji je majstor zatim položio staklo i onda crnom bojom nacrtao konturu.˝

To bi zatim predao pomoćniku da počne nanositi boje. Slikar si nije smio priuštiti pogrešku. A ako bi je napravio, gotovo je više nije mogao popraviti.

Motivi tih slika, što su se prodavale na hodočašćima ili su ih u naše krajeve donijeli putujući krošnjari (brtnici koji su putovali s košarom – krošnjom – na leđima idući od kuće do kuće i nudeći svoje usluge), isključivo su religiozni.

slikari-na-staklu1

˝Ljudi su to kupovali kao uspomene˝, priča dalje g. Rataj. ˝Osim toga, te su slike bile sastavni dio bohkova kuta. Značenje slika bilo je ili molba ili zahvala, a njihova kvaliteta svjedoči i o tome kakva je bila ekonomska snaga obitelji.˝

Najraskošnija slika iz zbirke zasigurno je ˝Marija od sedam žalosti˝ s kombinacijom gravure na zlatnoj i srebrnoj podlozi, koja je nekada krasila dom nepoznate celjske građanske obitelji.

Slikari su se uglavnom koristili prirodnim bojama. Crvenu, koja je bila najčešća, dobivali su drobljenjem opeke, crnu od čađe, zelenu, koja je bila najmanje postojana, od lišća biljaka, a zlatnu su dobivali od zlatnih listića, koji nisu bili baš veoma skupi.

˝Jedina boja koju nisu znali sami napraviti bila je plava, koja je bila razmjerno skupa i tom bojom su se najrjeđe koristili˝, kaže JOŽE RATAJ: ˝Staklene ploče na koje su slikali bile su tanke, približno dva milimetra. Tijekom desetljeća i stoljeća postale su veoma tanke jer staklo se kao amorfna tvar polako sliježe.˝ Kao što su se slegle i glažute i s njima slikanje na staklu. Sačuvalo se još samo kao ukrašavanje staklenih vaza, čaša, kaleža…

slike-na-staklu8
Jedna od onih koja nastoji tu narodnu umjetnost očuvati na životu i kistove izrađuje sama i to od prirodnih materijala.  EMICA ZAKONJŠEK rado pokazuje svoje blago: ˝Ovo je vjeveričji rep. Onda te dlake treba ovako staviti zajedno, da budu slične kistu. Ovo je od kokošjih pera, kod kojih treba očistiti posušen rožnati sloj. To zatim zavežem posebno snažnim koncem i potegnem kroz njega.˝

Slikanje na staklu još je jedno od najvećih dostignuća narodne umjetnosti. A tehnika oslikavanja stakla jedan je od najstarijih oblika ukrašavanja stakla, što seže još u 2. stoljeće prije Krista.