Samoniklo, oprano kišom, stiglo morem – ukratko, ekološki

 

Težak je nekada bio život na otocima. Kad vjetar i valovi ne daju na more po ribu, kad ljetna žega osuši polje, valja se snaći i ondje gdje mislite da baš ništa ne raste pronaći nešto korisno.

 

Vis15

 

U cvjetnim pupoljcima biljke kapar uživali su još i stari Grci, no Višani znaju da je ukusan i njezin plod.

“Kada kapara ocvate, nastane ovaj plod. On se stavlja tri dana u morsku vodu, nakon toga se opere i kiseli u boci. I to se jede“, otkriva beračica PUPA IVANIŠEVIĆ.

Još jedna ukusna i ljekovita biljka raste iz kamena, pridružuje se DRAGICA FRAS: “To je motar koji se bere u svibnju, tad je najbolji. Može se brati i u lipnju i početkom srpnja, ali tada već počne cvjetati i promjeni okus i miris. Od njega se može raditi rižoto, može ga se kuhati, kiseliti, jede se uz ribu, krumpir-salatu, kao salata…“

TONI BUNČIĆ, pak, diplomirani je agronom koji svoje blago traži po zapuštenim poljima. Od ljekovitih i aromatičnih trava proizvodi kozmetiku, razne macerate i ulja. Kaže “Sasvim tehnološki, za sve pripravke uvijek je najbolje imati samoniklu biljku, iz prirode. Ona raste u uvjetima koji su njoj idealni, pa su tako i najbolja svojstva u eteričnim uljima. A tome sigurno doprinosi što je cijeli otok ekološka zona, jer ovdje ne može doći do onečišćenje okoliša.“

Prekrasne su stare terase na kojima je stoljećima rađala loza.

Vis17

Vinograda više nema jer nema onih čvornatih starih ruku koje su ga njegovale, ali netko se ipak brine i ne da ovoj ljepoti da obraste u makiju.

 

Ove nove pak, nisu još oku ugodne, ali bit će kad se na njima razviju stabla limuna, limeta i naranči koje je Slavomir posadio. Bit će i plodova koje oni na kontinentu tako željno očekuju. SLAVOMIR RAFFANELLI zastaje: “Nalazimo se u limunjaku u kojem raste sorta Mayer, dakle okrugli limun tanke kore koji najbolje rađa. I rađa cijelu godinu. Ova plantaža ima ekološki certifikat, zalijeva se kišnicom i gnoji isključivo prirodnim gnojivom. Ovo je drugi moj limunjak koji sam posadio. Prvi je bio jedan manji, pa ovaj, i sada sadim onaj treći. Ako mi Bog da da poživim još koji godinu, bit će i četvrti, ako mi da Bog i omoguće sve ove vlade koje sada imamo. Ali dobro, o tome nećemo.“

Početak je srpnja i turistička sezona u Hrvatskoj tek se zahuktava. U Visu i Komiži već su svi vezovi zauzeti. Nautičari doslovno opsjedaju Vis.

Kad je otok postao dostupan stranim gostima, u Hrvatskoj je trajao Domovinski rat, pa je veći broj turista počeo stizati tek nakon  oslobođenja svih dijelova zemlje.

Glas o otoku koji je upravo zahvaljujući polustoljetnoj izoliranosti ostao čist i gotovo nedirnut brzo se proširio. Svjetska organizacija za zaštitu okoliša svrstala ga je među 10 najočuvanijih otoka Mediterana.

Vis23

Top u komiškoj luci šuti već pedeset godina. Nekada je upravo on označavao početak najduže regate na svijetu, utrke falkušama od Komiže do Palagruže, 42 kilometra veslanja i jedrenja da bi se zauzela što bolja pozicija za lov na srdele. Ondje bi ostajali cijeloga „mraka“, kako zovu noći bez mjeseca, a onda se vraćali nakrcani punim bačvama usoljenih srdela.

Ni utrke niti starih falkuša više nema, tek dvije novosagrađene u luci pokazuju njihovu ljepotu i gracioznost. Ali ribe ima, upravo je ovdje otkupna postaja za ovaj dio Jadrana.

Ono što ribari ne žele, kao morske mačke koje zalutaju u mrežu, daruju Učeničkoj zadruzi. Oni je sole, čiste i suše.  Nekada se za poseban post nije jeo bakalar, već manje kvalitetna, ali sušenjem oplemenjena riba. Komiška djeca, potomci najboljih ribara na svijetu, obnovila su tu tradiciju.