Nakon svih povijesnih bitaka – primirje čovjeka i prirode

 

Nekoliko puta na tjedan Nebojša odlazi na imanje koje je u njegovoj obitelji tristotinjak godina. Do njega je najlakše doći morem, ceste nema, jedino kozje staze preko brda.

 

Vis14

 

Upravo na ovoj strani otoka 1866. dogodila se legendarna viška bitka u kojoj je austrijski admiral Tegetthof s upola slabijom flotom porazio Talijane i potopio fregatu Re d’Italia. Njezin je jarbol doplutao u Nebojšinu uvalu Perna i danas služi kao greda u jednoj kući u Komiži.

“Perna je asocijacija na Pepetov“, kaže NEBOJŠA BOŽANIĆ. “Pepe je nadimak moje obitelji, i stoljećima smo mi na ovom mjestu, tako da sam se i ja uspio vratiti na svoje imanje prije 25 godina, jer smo bilo emigrirali u Split 1963. jer otac nije mogao živjeti od poljoprivrede, ali smo hvala Bogu samo do Splita otišli. U meni je uvijek bila želja da se vratim.“

Austro-Ugarska Monarhija poticala je uzgoj rogača na otoku. Osim što vrlo učinkovito regulira probavu, on je izrazito hranjiv i vrijedan. U ratovima i gladnim godinama spašavao je i stanovništvo i vojske.

Ribarskoj Komiži uz vinovu lozu rogač je bio glavna kultura od njezina nastanka. “I zapravo ako izgubimo identitet, ako izgubimo obilježje, onda smo izgubili osobnost. Onda nismo više Komižani, i zato mi je jako stalo da ostavim uređeno imanje iza sebe“, opravdano smatra NEBOJŠA BOŽANIĆ.

 

Vis16

A DARKO MLADINEO ističe: “Kada je zima ovdje sam gotovo čitav dan. Sada malo manje, ujutro odem 2-3 sata jer moram najprije koze nahraniti, pomusti, prošetati s njima, tako sam sada otprilike u polju 2-3 sata, do podne. Tada već počnu gosti dolaziti, žena me zove i više se ne ide u polje do sutradan ujutro.

I sada ima puno vinograda koje nažalost stari ljudi ne mogu obrađivati, Mladi su otišli. Stare sam često vozio u vinograd i nakon posla vraćao ih kući, jer nisu mogli hodati. A vinograd je dobar, žalosno ga je zapustiti, onda se žena i ja ponekad posvadimo, ja bih uvijek uzeo još neki, i još neki vinograd, ali ne možeš sve to stići! Toliko imam posla, a vinograd na moju žalost propadne. Ako ga samo jednu godinu ne obradiš, ode!“

Najveće bogatstvo otoka Viško je polje koje se proteže od Visa do Komiže. Upravo su na njemu Britanci izgradili sletnu pistu u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata, Višani su aerodrom opet pretvorili u polje, jer bez obzira u čijoj je vlasti otok bio, polje je  za otočane značilo život.

Valjalo je iskrčiti i skupiti svaki kamen kako bi bilo što više zemlje za masline, smokvu, ili lozu, vodi nas DARKO MLADINEO: “Viško polje koje sada vidite, tamo gdje pasu ovce, tamo gdje je zapušteno, to su sve nekada bili vinogradi. Jedan od vlasnika bila je zadruga Vinogradar, a onda je došla privatizacija, netko ga je kupio, jedan je dio vinograda otpao, pa je drugi dio otpao, tako da je sada ostala praznina.

 

Vis20

Da bi se sada to vratilo u prvobitno stanje, bila bi to prevelika investicija, a Vis više nema takvu radnu snagu koja bi se oko toga okupila, nema mladih koji bi radili na polju. Ja sam jedan od mlađih koji obrađuje polje, a imam blizu 60 godina.“

 

No takvih vrijednih i upornih kao Darko, na sreću, ima još. Među njima je I VELIMIR MRATINIĆ koji objašnjava: “Na Visu je oduvijek bilo smokava, i to dosta, ali kako su sve površine bile pod vinogradima, one su sađene na njihovim rubnim dijelovima. Svaka je obitelj imala nekoliko smokava. Sve su viške obitelji radile hib i sušile smokve. Ali kako su nestajale površine pod vinogradima, tako su nestajale i smokve. Ipak, umijeće i tradicija pravljenja hiba je ostala, i ja sam prije desetak godina odlučio ući u komercijalnu proizvodnju. Posadio sam ovaj nasad, ovo je prvi takav ekološki nasad ne samo na Visu, već i drugim otocima.“