Ljepota, jednostavnost, rad – autentične vrijednosti

 

“Ne postoji nešto što na ovom otoku ne bi moglo rasti ili što nije raslo“, odmah na početku tvrdi rođeni Višanin SLAVOMIR RAFANELLI.

 

Vis10

 

Cijelih 45 kilometara udaljen od kopna, Vis je najudaljeniji naseljeni otok u Hrvatskoj.

Stari su ga Grci naselili u 4. stoljeću prije Krista i nazvali ga Issa. S njega su krenuli dalje i osnovali podkolonije na drugim otocima i Dalmaciji.

Zbog svojeg je položaja bio mnogima zanimljiv. Rimljani su na njemu sagradili ugledan i dobrostojeći grad. Hrvati su ga počeli naseljavati u 7. stoljeću. Tijekom stoljeća mijenjaju se vlasti, Mlečani, Austrijanci, Francuzi, Englezi, Talijani.

Nakon propasti Mussolinija na njega stižu partizani i saveznici. Upravo je taj događaj odredio budućnost Visa. Uz pomoć Engleza počinje utvrđivanje otoka. Tito ga proglašava najvećom utvrdom Jadrana. I zaista, Vis je jedino tlo na koje Hitlerova vojska nikada nije stupila.

Zbog svoje je strateške važnosti Vis sve do raspada Jugoslavije bio otok zabranjen za strance.

Jugoslavenska narodna armija napušta ga mjesecima nakon što je međunarodna zajednica priznala Republiku Hrvatsku. I tada se otkrivaju sve posljedice vojnog utvrđivanja otoka.

Na samo 90 četvornih kilometara  otoka sagrađeno je više od 30 vojnih objekata, tunel za brodove i podzemna bolnica.  Visom prolazi čak 34 kilometra podzemnih hodnika.

Vojni su objekti ograđeni s 80 tisuća betonskih stupova. Koliko je to kilometara bodljikave žice, teško je izračunati.

Vis11

 

Ali nije svako zlo za zlo – mlađa generacija turističkih radnika dosjetila se i organizira obilaske vojnih objekata. Tako je Vis dobio jedinstvenu turističku atrakciju! Govori DARKO MLADINEO: “Turista je uvijek bilo na Visu, ali kada je bila Jugoslavija stranci nisu mogli dolaziti, ali Jugoslavija je imala 22 milijuna stanovnika. To je isto jedan broj koji je dolazio na otok. I oni su jeli, pili, zabavljali se, dolazili tu, tako da nije bilo loše.“

 

I nastavlja, sjećajući se vrhunca turističke sezone 1965.: “Tada smo imali Jugo-vojsku, njih je bilo 3.500 na otoku, znači jedan na jedan. Sada vi zamislite koliko 3.500 vojnika  može potrošiti hrane i pića! Ne svaki dan, naravno! Nije curilo ali je kapalo. Tako da nije bilo problem, i tada su hoteli radili, dolazile su im posjete izvana, rođendani, zakletve, zaruke, svašta se događalo, i onda bi dolazili ovamo zabavit se i jesti. Tako da turizma je bilo, ali nije bio ovakav kao sada, nautičarski, i nije bilo apartmana kao što ih sada ima. Hoteli su bili puni, i radili su.“

 

Nakon odlaska, objekti u kojima je nekada živjela vojska devastirani su. Možda ih je valjalo bolje iskoristiti, a možda još nije kasno, nada se ANTONIO LIPANOVIĆ  dok pokazuje svoj vinski podrum: “Ovo je bila dizel-centrala. Tu su bili agregati, u njoj su radili civili, a vojska je vani čuvala stražu.

Vis13

Proizvodili su struju za otok Vis. Kada smo mi došli ovamo 1998. to je bilo devastirano, temeljito opljačkano, tako da smo imali puno posla. 3-4 mjeseca otac i ja nismo izlazili odavde da bismo to doveli u nekakav red.

A onda 1998. je prvo grožđe došlo ovamo na preradu. Ovaj je prostor baš savršen, konstantna je temperatura, konstanta je vlaga, za proizvodnju ne može biti bolje. 1998. smo s gradom Visom potpisali koncesiju na 20 godina. Na Visu nije bilo velikog izbora: mogao si biti ribar ili težak. Kako ribari nismo bili, preostalo nam je polje i vinogradi. Zapravo od 1589., od prvog spomena našeg prezimena na Visu bavimo se vinogradarstvom.“