Limar Martin Nössing iz Klausena

 

On je najstariji limar pokrajine Južni Tirol: Martin Nössing – obrtnik srednjovjekovnoga gradića Klausen u dolini  Eisacktal. Navršio je 93godine, a svaki je dan u svojoj radionici. Žena mu je rodila petero djece, prvo nekoliko dana prije njegova odlaska u Drugi svjetski rat. Nössing se osvrće na život koji nije uvijek bio lak – ali ispunjen.

 

Novinarka: Astrid Kofler

Snimatelj: Günther Neumair

 

 

galanteriespengler7

Vješto i spretno radi prstima. Na pragu stoljeća života rad ga još veseli. A život nije mazio, tvrdi MARTIN NÖSSING: ˝Od osme sam godine morao raditi kod seoskoga gazde. Užasno me iskorištavao. Bio sam mlad kao rosa kad su me zarobili u Rusiji, pa tri i pol godine prisilnoga rada. Teška je bila moja mladost! Ipak, nisam se žalio.˝

Bilo mu je 13 godina kad je otišao od gazde jednom limaru kako bi kod njega učio. Prije nego što je 1943. otišao na frontu, dobio je dva slobodna dana. Prvi je dan proveo u Bozenu da prikupi isprave – za dlaku je poginuo u bombardiranju. A drugi je dan otišao u svoje selo Kastelruth. Upravo je toga dana jedna djevojka ondje posjetila svoju udomiteljicu. ˝Dakako, samo sam je sreo. Ali počeo je rat i zarobili su me Rusi. Nisam više mislio na taj susret. No sudbina je htjela: vratio sam se, i to siroče mi je postalo žena – osnovali smo sretnu obitelj˝, sjeća se s osmijehom Martin. I nastavlja: ˝Bio sam najstariji sin – i kao takav sam morao učiti posao svog oca. Vratio sam se iz rata, nitko nije mogao vjerovati. Preživio sam. Kod kuće više nije bilo mjesta za mene, pa sam morao u Bozen. Sjetio sam se te djevojke, potražio sam je. Bili smo teška sirotinja, ni ona ni ja nismo ništa imali!˝

galanteriespengler3

U međuvremenu  je mlađi brat preuzeo očevu željeznariju pa je Martin otišao u svijet.

U Bozenu je često radio dokasna, novac mu je trebao da plati školu. Njegova se buduća žena zaposlila u kavani. ˝Katkad su kavanski gosti ostavljali kruh pa bi mi ga dala˝, kaže. ˝Posve smo kratko hodali, uz pokoji poljubac, pa opet i opet… Tako je počelo.“ Oženio se 1949.

Doznali su da u Klausenu hitno traže limara. Intervjuirali su ga gradonačelnik i župnik. Odmah su ga zaposlili. Nössingu su dali na raspolaganje staru konjušnicu, a u gradiću ih je bilo puno, čak 750.  Pa i spavao je u radionici, kaže: ˝Posla nije nedostajalo, naprotiv! Morali smo popraviti većinu krovova oštećenih tijekom ratnih bombardiranja.˝

Kako bi zalemio krovne oluke, morao je vući na krov lemilo za lem. Još nije rabio plin i moderne načine lemljenja.

galanteriespengler8Izradu kuhinjske opreme naučio je u mladosti. Kad je zimi vani bilo malo posla, izrađivao je lance i tave. Kao i sad u Klausenu, zimi su, uz građevinske radove, Nössing i njegova dva radnika proizvodili  lijevane posude. To je trebalo za isplatu plaće. Njegova je lijevana roba uskoro postala zaštitni znak. U svom je dugome životu proizveo na tisuće toga, hvali se MARTIN NÖSSING: ˝Jedan je vozač kamiona poznavao moje radnike i ponudio svoje vozilo. Pa smo u prikolicu ukrcali dvije stotine posuda i odvezli jednom veletrgovcu-željeznaru u Bozen. Prodavao ih je diljem pokrajine.˝

Više ne prodaje ljevene posude kupcima koji ga, čini se, upravo zato više cijene. Cijena koju plaćaju nije srazmjerna troškovima, ali on na to ne gleda pa i dalje proizvodi posuđe. ˝To je nenaplativo˝, kaže Nössing, ˝Pa im to darujem. Imao sam sreću u životu, imao sam posla i dobru djecu… Imao sam puno razloga biti zadovoljan.˝