Purica – delikatesa sa zagorskih brda

 

Prema povijesnim spisima, purane su u Hrvatsko zagorje iz Italije donijeli bijeli fratri (pavlini). Mletački arhivi bilježe da se, na njihovom stolu, ova delicija našla još davne 1561. na blagdan Male gospe. Od tada su se purani udomaćili u selima oko Bednje i Lepoglave. Tijekom stoljeća njihov se uzgoj proširio i povećao, a bili su traženi na bečkom i engleskom dvoru, gdje su važili za vrhunsku poslasticu. Početkom prošloga stoljeća, u pravcu Londona, Beča i Graza, iz ovih su krajeva otpremani puni vagoni purećega mesa!

 

Autorica: Sanja Pražen

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

zagorski-puran0

 

Hrvatsko zagorje, regija na sjeverozapadu zemlje. Sa zagrebačke gore, iza koje se nalazi, pruža se pogled na pitome brežuljke kojima je ispunjeno. Ljepota krajolika i neki gotovo nadnaravni mir tijekom povijesti su privlačili plemstvo, i brojni su dvorci i ladanjske kuće upravo u ovom dijelu Hrvatske.

Oni pak, koji su se za hranu tog istog plemstva skrbili skučili su se u malenim kućercima razbacanima po brežuljcima.

Lepoglava je gradić u srcu Zagorja. Nastao je oko pavlinskog samostana sagrađenog 1400-te godine i svoj razvoj duguje upravo tim fratrima u narodu zbog boje svojih habita zvanima bijelim. Oni su ovamo donijeli znanost, umjetnost i kulturu.

U Lepoglavi je bila prva javna gimnazija i sveučilište s pravom dodjeljivanja akademskih titula u Hrvatskoj. Upravo su pavlini ovdašnje žene upoznali s umijećem izrade čipke po kojoj je mjesto i danas nadaleko poznato. No manje je znano da su bijeli fratri u Zagorje, samo 40 godina nakon što su iz Amerike stigli u Evropu, donijeli i purane.

Pripitomljena divlja ptica odlično se prilagodila podneblju u koje je stigla i postala je poznata zbog kvalitete svog mesa. Njezina slava  započela je na evropskim dvorovima, a početkom prošlog stoljeća svoj uzlet je doživjela i na tržnicama. Uoči drugog svjetskog rata iz Zagorja je samo u Veliku Britaniju izvoženo 10-tak vagona purana na dan.

 

PURANI-3

 

Zagorski se puran od drugih razlikuje po veličini i načinu uzgoja. Važno je da živi slobodno, iz prirode uzima potrebnu zelenu masu, sitne životinjske organizme i minerale iz tla. Njihov uzgoj dulje traje, ali nagrada je u sočnosti mesa, kaže Josipa Vrhovski, uzgajivačica purana te dodaje: “Kad probate ovoga i onoga purana, razlika je. Onaj će za 3 mjeseca težiti i do 15 kilograma, a ovome treba godina dana da postigne 6 kilograma puran, a purica 4 kilograma. I to je puno ako je 4 kg, ne može više postići.”

Zagorski je puran manji od svojeg američkog pretka, a smanjio se zbog negativne selekcije: bolji i veći primjerci darovani su plemstvu ili crkvi, a manji su ostali u obiteljskom uzgoju. Boris Vrhovski kaže: “Takvi smo mi, sve što je bolje damo drugima. Mi se time ponosimo i drago nam je.”

Slava zagorskog purana izblijedjela je u vrijeme socijalizma. No mnogi su se Zagorci posljednjih nekoliko godina potrudili oko njegova uzgoja.  Proizvod je dobio i oznaku zaštićenog geografskog podrijetla, a pravi će ga gurmani kupiti upravo od proizvođača, bez obzira na malo veću cijenu. U pitomom zagorskom pejzažu uz spomenik hrvatskoj himni obiteljski restoran  s 80-godišnjom tradicijom  svakodnevno nudi pravi zagorski specijalitet: pečenu puricu s ručno napravljenim mlincima.

Pa uslast!