Akademija blata u Karancu

 

Na krajnjem istoku Hrvatske, u Baranji, gdje je zemlja bogata I plodna, od nje se stoljećima gradilo sve: kuće, grobnice, podrumi za vino, tuneli za čuvanje namirnica… Beton bi možda I tu šotpuno istisnuo tradicionalne graditeljske vrijednosti, da nije jednog čovjeka koji se dosjetio osnovati – Akademiju blata. Nadaleko izvan Hrvatske ljudi se prijavljuju kako bi tu proveli neko vrijeme I naučili mudrost gradnje zdravih kuća od cigle koja se ne peče, već suši na suncu. A kad se jedna kuća sruši, od istog se blata na isti način može izgraditi nova.

 

Autorica: Sanja Pražen

Snimatelj: Ivan Kovač

 

Akadblata4

Plodna zemlja na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske. Baranja. Zemlja žita i dobrih vina.

Od starine vina su se čuvala u tunelima iskopanima u onom manje plodnom sloju zemlje, masnom, tvrdom i glinastom. U takvim tunelima što ih zovu gatorima neki su i živjeli.

Do prije deset godina sa ženom je živio u jednom, dok su djeca spavala u drugom gatoru, sjeća se JANOŠ KREKO: “Preko ljeta  je fino zato što je hladovina unutra, preko zime opet dobro što je toplo, malo se treba ložiti, jako malo drva smo potrošili. Bilo je lijepo sve dok se nije počelo odronjavat, rušit.“

Ondje gdje se moglo, tuneli su kopani i za onaj drugi, zagrobni život. Od plodne se zemlje živjelo, od neplodne su se gradile kuće.

Već nekoliko godina u malom, ali turistički vrlo popularnom selu Karancu ljeti se organizira Akademija blata, radionica u kojoj možete naučiti već zaboravljenu vještinu gradnje kuća od nepečene cigle, ćerpiča. Njezin idejni začetnik je Bajo. Taj lokalni ugostitelj prije petnaestak godina bezuspješno je tragao za nekim tko bi mu sazidao krušnu peć, a onda se sam upustio u gradnju. Savjete je dobio  od Roma.

Akadblata1

Kamo god bi došli oni bi se brzo snašli, u dan bi nastala peć, u dan bi se sazidao i kokošinjac, kaže Bajo dok pokazuje kako se to radi.

Od ćerpiča napravljenih prijašnjih godina na Akademiji nastala je replika baranjske tradicijske kuće, iako replika možda i nije prikladna riječ, jer sve su cigle napravljene od materijala uzetog s kuće građene prije 180 godina.

Ne treba više kopati 80-tak centimetara kako bi se našla glina, materijal je tu, pri ruci, samo ga treba ponovno upotrijebiti i dodati mu novu, svježe mljevenu slamu, takozvanu pljevu.

Dvojica ljudi u dan mogu napraviti nekoliko stotina cigli. Za nekoliko sunčanih dana one će se osušiti i spremne su za gradnju, objašnjava VLADIMIR ŠKROBO BAJO: “Kuću da gradimo na ciglu i pol, znači to je jedna dužina i jedna širina, to je cigla i pol. Dobijemo 60 centimetara i tih 60 cm zimi drži toplinu u kući a ljeti hladnoću. Ne treba vam klima, a za grijanje vam treba jako malo. A što je jako bitno, taj zid ne propušta signal mobitela.“

Kuće čiji zidovi ne propuštaju signal mobitela vjerojatno štite i od mnogih drugih zračenja.

Akadblata3

Po Bajinom mišljenju, to je najzdraviji, najisplativiji i najprirodniji način gradnje kuće.

Kuće žive dok u njima žive ljudi. Kad ljudi umru, umiru i kuće. A ne mora tako biti. Suvremeni bi zakoni u obzir trebali uzeti i tradicijski  način gradnje, smatra Bajo: “Riješili smo problem otpada, riješili kako nabaviti materijal, a treća stvar ovo mi je zabava, ali to je korisna zabava, hobi. Ovo ne bi trebala biti radionica, ovo bi trebalo biti gradilište i vjerujem da će biti u budućnosti.“

Jeftino, čisto, zdravo, toplinski izolirano, ima li bolje od toga? Iako su se snalazili s onim što su imali, znali su stari što čine. Na nama je samo da to znanje ponovo prigrlimo.