Kovačnica Hachel – bavarski biser iz davnine

 

Kovačnica  Hachel  pravi je biser iz davnine. Spominje se još početkom 18. stoljeća. Uzdiže se na južnoj obali jezera Schlier i  pripada Josefu Geissleru, jednome od posljednjih kovača u tome području. Više od pedeset godina prži se on u svojoj kovačnici, u atmosferi istoj kao i prije nekoliko stoljeća. 

 

Autorica: Sabine Schmalhofer

Kamera: Detlef Krüger

 

Josef1

 

U podnožju gora uz jezero Schlier još postoje mnogobrojne stare navade. Mnogo je toga drugdje odavno nestalo, a još se nađe u južnoj Bavarskoj i izdaleka se čuje.

U Neuhausu uz jezero, smjestila se prastara kovačnica Josefa Geisslera. Taj 76- godišnjak i sad proizvodi alat, primjerice sjekire i bradve za sječu i obradu drvne građe. Čelik se kali na temperaturi iznad tisuću stupnjeva. Ovo je gotovo muzejski primjerak obrta,  jer malo je sada takvih koji, kao Josef Geissler, još znaju stoljetna kovačka umijeća.

Ova kovačnica postoji od 1720. godine. Geissler je posve slučajno produžio kovačku  tradiciju. Kako je došlo do toga prisjeća se Jozef: “Izučeni sam bravar i strojni alatničar! Nakon diplome sam zapravo htio voziti kamion na duge relacije, ali moj krizmani kum nije imao nasljednika pa sam mu tako 1957. godine došao i radio zu njega u kovačnici četiri-pet godina. Onda sam položio i kovački ispit, radio  sam s njim u kovačnici punih 16 godina. Tek sam 1972. godine preuzeo kovačnicu!”

 

Josef4

Sve te čekiće  pokreće vodena sila potoka Hachela. Kao nekoć. Sada  samo kad je vodostaj nizak, jedan mali elektromotor pripomaže gibanju čekića. Pila tako radi – vrlo praktično. Klijentela mu dolazi izdaleka i iz susjednih općina. Vole imati rućno  izrađeni alat, a znaju da taj kovač i vješto  popravlja slupane stvari. Svaki ratar i šumski radnik uvijek treba novi alat. Primjerice višenamjensku takozvanu  sapiju. Služi za izvlačenje drvenih trupaca.

I drveni je držak  ručni rad: to je rad – jednoga  kovačeva prijatelja. Geissler je oduvijek  vrlo  dobro živio (pa i  sada dobro  živi!) od svoje profesije. S vremenom je obogatio svoju ponudu i ima vjerne kupce koji ne idu u robnu kuću, nego kupuju kod njega.

 

 

josef3

Zašto je tomu tako, rekao je kupac koji je doputovao iz susjednoga Fischbachau-a: “Da, sve je ručni rad. Našega kovača već dugo poznajem, on sve radi po našoj želji, bolji je nego robna kuća. Skuplje je kod njega, ali draže nam je…”

Geissler je odavno u zasluženoj mirovini, no ne da se on! Uživa u svojoj kovačnici. Dosad su ga nesreće na radu – srećom – poštedjele. Giesler se žali kako nema nasljednika: “Imam dvije kćeri, zetovi imaju drugi posao, uredski posao. Stasaju mi unuci, vidjet ćemo što ćemo dalje. Nikada se ne zna, to se ne može predvidjeti.“

Doista, bila bi velika šteta da se stari  čekić  zaustavl a voda služi samo za ribnjak pastrva.  Josefu je Geissleru ribnjačarstvo hobi. Redovito izlovi poneku slasnu pastrvu i sebi. I prijateljima šalje ukusnu ribu iz potoka Hachela po kojem je njegova kovačnica dobila ime.