Obitelj graditelja goranske šindre

 

Iza rednog broja 4058 krije se povijest Gorskog kotara, najšumovitije hrvatske regije. Pod tim je brojem Ministarstvo kulture upisalo umijeće izrade drvene šindre u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Šindra je kroatizirani naziv njemačkog termina šindrl i označava tanke daščice od jelovine kojima su od pamtivijeka Gorani prekrivali kuće i krovove. Danas je i jela i majstora sve manje, a šindru je zamijenio salonit i drugi nezdravi materijali. U inat novotarijama, obitelj Štimac iz Crnog luga i dalje proizvodi šindru vraćajući dug prirodi u kojoj su odrasli.

 

Autor: Mario Beganović

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

 

Šindra4

Gorski kotar je najšumovitije područje u Hrvatskoj. U svakoj od tisuća šuma lako je izgubiti dodir s betonskom stvarnošću i uroniti u zeleno more. Baš kao što to od djetinstva radi Anton Štimac iz Crnog luga. U srcu Gorskog kotara traži ono posebno stablo jele od kojega će izraditi drvene daščice šindre kojom se stoljećima prekrivaju goranske kuće i krovovi.

“To stablo mora imati svoje osobine, ono mora bibi uspravno i racno, uvijati se u lijevu stranu, imati lijepu koru bez mahovine. Od podnožja prema vrhu kad ga gledamo, mora biti uvijeno u lijevu stranu, to je takozvana levica“, na primjeru pokazuje posljednji goranski šindraš ANTON ŠTIMAC.

Takvih jela, prisjeća se, nekada je u goranskim šumama bilo u izobilju. Intenzivna sječa i nedavni ledolom poharali su šume pa Anton zna danima lutajuti šumom da bi pronađe jelu pogodnu za cijepanje u šindru.

 

Stotinjak kilometera sjevernije, u središtu Zagreba, šumski puteljkom na Tuškancu korača Ana Mlinar. Upravo je ona zaslužna što je Ministarstvo kulture umijeće izrade šindre zaštitilo i proglasilo kulturnim dobrom Republike Hrvatske.

ANA MLINAR, viša stručna savjetnica konzervatorica za zaštitu etnološke baštine u Konzervatorskome odjelu Ministarstva kulture kaže: “Naš je cilj sačuvati ga od zaborava, prenijeti na mlade. Nažalost, danas ih je samo tri i od nji se može to znanje dalje prenijeti.“

Šindra1

Obitelj Antona Štimca iz Crnog luga posljednja je goranska obitelj šindraša. Antonov sin Borivoj i unuk Tomas u pratnji revirnika šumarije spremni su za sječu odabrane jele.

“Vidio sam da je levica. Visoka je i čvrsta, bez mahovine, mislim da bi se dobro cijepala“, kaže ANTON ŠTIMAC dok se priprema za posao: “ Da bi provjerili stablo ima li dobar zbuk i žicu, ispitujemo udarcem o stablo i sluđanjem kako odzvanja. Mislim da ovo ima dobar zvuk.“

U šumariji Crni Lug revnik šumarije je dipl. ing. šumarstva GORAN MALNAR, koji opravdano smatra: “Ljudi koji su čitav život u šumi imaju puno toga reći nama mladima. I nauče nas o šumskim tajnama.“

A njegov otac BORIVOJ ŠTIMAC tvrdi: “To je više za očuvanje tradicije. Da bi se živjelo od toga, teško. ali to radimo iz ljubavi prema šumi i drvu, i da se tradicija obiteljska održi.“

35-metarska jela mora pasti na precizno određeni prostor. Borivoj smjer njezina rušenja određuje starom goranskom metodom- opipom zarezanih rubova u deblu, okrenut prema mjestu gdje želi da jela padne. Ova bi se jela, procjenjuje Anton, trebala lagano cijepati na daščice šindre širine 8 centimetara, debljine 7 milimetara i dužine prema potrebi, ovisno je li šindra za krov ili fasadu.

 

Anton je radni vijek proveo u kancelariji transportnog poduzeća. Borivoj je profesionalni vatrogasac. Ali od šume nisu mogli pobjeći.

Šindra3

“To teško može shvatiti netko tko nije Goranin. Vezani smo uz šumu, od toga smo oduvijek živjeli i bila nam je izvor života“, kaže Borivoj, a anton dodaje: “Gledao sam oca, počeo se s njime uzavršavati, uzimati od njega znanja, i želio da nastavim tu tradiciju.“

Da, održavati tradiciju i prenositi znanje novim generacijama – jedini je način da ova vještina preživi nove tehnologije i jeftinije umjetne materijale. Svake godine na radionicama okupi se sve više zaninteresiranih.

I Anton je nekako smireniji znajući da iza njega dolazi njegov sin, a iza sina njegov sin koji će oblačiti goranske kuće u njihovo prirodno drveno ruho. Tako spokojan  zagleda se se u svoje ruke, prateći onu liniju dlana koja ga čitavi život vodi ravno u šumu.