Kolinje u Gornjoj Falačkoj

 

Nekoć je svaki tjedan bila u drugome selu gozba na svinjokolji. Krv i jetrenica, kotlovina i kupus. A sve svježe. U Haunritzu u bavarskom kotaru Amber-Sulzbach jedan mesar čuva stare običaje. Srijedom Rainer Mayer prima goste na svježe proizvode kolinja. Tada cijela obitelj ima pune ruke posla.

 

Autor: Jürgen Neumann

 

Kolinje1

 

“Uvijek je srijedom kod nas prava gozba. Kolinje cijene i mlađi ljudi. Svinjsku glavu skuhamo. Špekom nadijevamo krvarice. Skuhamo i sastojke za jetrenicu.

Od svinje ništa ne bacamo, sve iskoristimo. To svinji dugujemo. Ako životinja već mora nastradati, moramo valjano pripremiti sve što nam ona daje“, REINER MAYER ima pune ruke posla dok govori.

Svinje dobiva od seljaka iz susjednoga sela. Upravo daje narudžbu za sljedeći tjedan, jer mali odojci još nisu za kolinje. “U ponedjeljak će biti nešto“, najavljuje GERHARD SCHÖTZ. “Pet, kao uvijek. Nešto su jače… Moj ih je otac uzgajao, a sad i ja.“

Reiner priča: “Blizu smo… Uzgajivači su od nas udaljeni 3-4 kilometra i ne vozaju ih dugo. Seljak je već ovdje kada ih doveze, životinje su mirne, a to je vrlo važno.

Mayeri su ovdje od 1829. Duga tradicija… Navodno Dani gozba na kolinju su još otada.“

Kolinje3Gerhard prihvaća: “Rainere, reci na čemu je danas težište! Na tome da svinjske glave budu dobro kuhane, ni previše mekane, a ni previše sirove. Pa ćemo time nadjenuti krvavice i jetrenice. Slane nogice. Dakako, i kotlovina. Imamo sproizvode kolinja.“

Sada rade utroje, jer im se pridružio i otacd kako bi brzo završili i imali u srijedu sve na stolu. Kad počnu, nema zastoja. “Starci to bolje znaju“, smije se otaf GEORG MAYER. “Još 1956. počeo sam učiti zanat. Imam samo dvije sestre, pa su naši zarana uvidjeli da ja moram poći u mesare.“

Dotle u kuhinji glavna kuharica GUNDA već priprema sve za svinjokolju, govoreći: “Glavni je muški posao vani na kolinju. Naš posao nije toliko važan: krumpir za salatu. malo kiseloga kupusa… Slasne su slane nogice. Tu je slanina. Rastope je u svinjsku mast. Gosti cijene masnoću na svinjskim rebarcima. A zimi ptice hrane čvarcima. Eto, ima i ptičje hrane.“

Doista se sve rabi. Pa i krv, dakako za krvavice. Jetrenica je isprva je prilično neobična – zapravo se moramo naviknuti na okus, ali poslije svima prija.

Kolinje2Rainer već mora pomalo usporiti. “Svinjokolja je uglavnom stresan dan“, kaže. “Ali takvi su i mnogi drugi dani. Nije uvijek kao danas, kada svi pomažu. Svi moramo raditi, pomagati… Ništa ne ide bez obitelji. To je glavna potpora, jer ovakav je pothvat inače nezamisliv.“

A onda, kao svake srijede, kobasice su gotove točno u podne. Može početi gozba na svinjokolji. Svojedobno se činilo da ti stari običaji više nikoga ne zanimaju. No zaslugom ljudi kao što je obitelj Meyer, gosti opet dolaze. Čak i iz poprilično udaljenog Nürnberga. A ovdje su mesnica i krčma već generacijama zajedno. Jer takav je običaj u Gornjoj Falačkoj.