Borovo, grad u gradu

 

˝Rad je kolektivan, a stanovanje individualno˝, postulat je kojim se dvadesetih godina prošlog stoljeća rukovodio češki industrijalac Tomaš Bata. Po uzoru na industrijski grad koji je stvorio u rodnom Zlinu, sagradio je još 40 takvih satelitskih gradova. Jedan od njih je u Hrvatskoj, u Vukovaru.

 

Autorica: Sanja Pražen

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

Borovo1

 

Kad je Tomaš Bata 1931. kupio ovaj dio današnjeg Vukovara, bila je to šikara na zapadnoj strani grada. Strateški, na nekoliko prometnih koridora ovdje je počeo graditi tvornicu gumene i kožne obuće Bata.i oko nje grad za zadovoljne radnike i sretne stanovnike.

Bataville, koj je poslije dobilo naziv Borovo trebao je postati jedan od većih i razvijenijih satelitskih gradova iz kojeg bi se upravljalo industrijskim pogonima i filijalama ne samo na Balkanu, nedo i na Bliskom istoku i u Africi.

Od neožbukane fugirane opeke već u prvoj godini sagrađeno je 140 crvenih kuća s nešto manje od 500 stanova.

Ovisno o poziciji  u tvornici, ali i veličini obitelji, radnici su stanovali u jednodomkama, dvodomkama, četvero ili osmerodomkama koje su danas zaštićeni spomenik industrijske arhitekture.

No nisu to bile samo spavaonice, Batino naselje imalo je tri škole, internat, dječji vrtić, kino, teniske terene, olimpijski bazen, sportsku dvoranu, igrališta… Javnu je rasvjetu imalo od 1935. Bata je sagradio i aerodrom, a jedan od radnika tvornice bio je svjetski prvak u padobranstvu. Već prve godine u tvornici je radilo 150 radnika, godinu dana poslije 6 puta više, a uoči Drugog svjetskog rata 5 tisuća radnika.

Borovo5

 

Nažalost, upravo je taj rat spriječio i nastavak izgradnje grada za planiranih 20 tisuća stanovnika.

Tvornica je poslije rata nacionalizirana, a koncept širenja tvornice i naselja planiran u kapitalizmu svoj je zamah dobio u socijalizmu.

Borovo se širi, zbog posla ovamo se doseljavaju radnici iz cijele bivše Jugoslavije, a 80-ih godina Borovo je s 23 tisuće zaposlenih u tri smjene najveći konglomerat u bivšoj Jugoslaviji, s proizvodnjom od 22 milijuna para obuće na godinu.

Velik dio bila je radna obuća, a stručnjaci Borova dizajnirali su Borosanu, prozračnu i anatomsku radnu cipelu bez koje je bio nezamisliv bilo koji rad koji je uključivao stajanje ili kretanje.

Tvornica definira grad. Radnica MARIJA JAKOVLJEVIĆ sjeća se: ˝Od Borova su nekad živjele cijele obitelji, svi su radili, šest-sedam članova jedne obitelji. I svi smo napredovali, svi smo živjeli ovdje u naselju od toga.˝

Doseljavanje radnika mijenja i etnički sastav grada, što se tijekom domovinskog rata pokazalo kobnim za Vukovar.  Ljudi su i tada ostali vezani za voju tvornicu, kaže MARIJA: ˝Kad su granate padale skrivala sam se dolje u podrum, sklanjali smo se i tako kad bi granate prestale onda smo se ponovno vraćali ovamo nazad i radili. Pod granatama, znači, kako su granate padale tako smo mi radili.˝

Tijekom 87-dnevne borbe u okruženju JNA i srpske paravojske 1991. poginulo je više od 3 tisuće stanovnika, a 500 se i dalje vodi nestalima. Pola grada, 22 tisuće stanovnika živjelo je u progonstvu do 1998. Tvornički kompleks Borova potpuno je uništen.

Borovo2

 

Samo 10 posto tvornice do sada je obnovljeno. Marija je posljednja od 5 članova obitelji nekada zaposlenih u Borovu. Nagodinu će u mirovinu, a do tada s preostalih 900 radnika nastavlja borbu za život  tvornice.

Novi brendovi kao što su balerinke, ali i stari u novom izdanju kao što su sportske startasice, originalne Borosane i njihova inačica Boromina brzo su postali modni hit među mladima i možda  će Borovo opet stati na svoje noge. Jer njegov život znači i život grada koji je odredilo. I othranilo.