Život kao trijumfalna povorka

 

Bilo je mnogo ljudi koji su odredili umjetnikov put, naravno uz roditelje. Primjerice, bio je tu pater Felicijan, redovnik Franjevačkog reda koji je, koliko je poznato, proveo 57 godina u njegovu rodnom selu. Ako ga netko nije poznavao, mogao je pomisliti da je skitnica jer se nije bavio svojim izgledom, samo duhom. A tko ga je poznavao, znao je da je on duhovno središte sela jer svakom je čovjeku mogao pružiti mnogo toga.

 

Sprok5a

 

ANTAL se sjeća: ˝Jednom zgodom pater Felicijan je rekao ‘Onda, djeco, za dva tjedna ćemo napraviti veliku izložbu u župnom dvoru.’ Ja sam u velikom uzbuđenju pitao: ‘A što ćemo izložiti?’ Rekao je: ‘Ono što misliš.’ Tada, naravno, još nisam znao što je to montaža. Odlazio sam u filatelističku skupinu koju je vodio pater Felicijan, lijepio marke na jedan veliki karton i crtao. To sam izložio, i pater Felicijan, premda je bio veoma strog čovjek, rekao mi je dvije-tri rečenice ohrabrenja . To je čak i mojim roditeljima rekao. Kad je došlo vrijeme mature, bio sam u dilemi da li da idem u umjetničku ili drvodjeljsku školu. Poslije apsolutno nisam požalio što sam završio drvodjeljsku školu i naknadno se okrenuo likovnoj umjetnosti.

Moja mati je srećom još živa i uvijek se radujem kada je mogu posjetiti. Ona je skromna žena beskrajno velikog srca koja mi nikada nije pokušavala zacrtati put. Mogao bih navesti mnoge primjere kako me uvijek pustila da idem onim putem kojim želim, čak i kada se to s punim pravom moglo činiti besmislenim. Od oca sam naslijedio borbenost. Oboma sam zahvalan.

Sprok3a

Imao sam ugovor s tvornicom namještaja u Čongradu, ali već sam prvih mjeseci shvatio da ondje neću dočekati mirovinu. Nije bilo izazova – od laminirane iverice su izrađivali kutije i elemente kuhinjskog namještaja.

Tada još ni bušilicu nisam imao, samo mali ručni alat. Onda sam s jednim prijateljem napravio stolarsku kružnu pilu. To je bilo temelj svega.

U to vrijeme smo bili na zamjenskoj stručnoj praksi u Sovjetskom Savezu i počeo sam raditi s dlijetima nevjerojatno loše kvalitete koje sam kupio u robnoj kući GUM. Ali sam imao mnogo entuzijazma i počeo sam izrađivati male komade namještaja po vlastitim projektima.

Prije 30 godina smo se preselili u Budimpeštu i prva nam je zamisao bila da u pomanjkanju novca projektiramo kuću koju sam mogao sam napraviti. Polako smo došli do toga da i zidovi budu od drva. 9:30 Ugradio sam više od 60 prostornih metara. U početku sam grede kojima sam preko tjedna ogulio koru i istesao uz pomoć prijatelja postavljao gdje je trebalo. To je dva-tri puta moglo upaliti, ali nakon nekog vremena nisam više mogao zlorabiti dobrohotnost naših prijatelja. Onda čovjek na mukama otkrije kako može sam podignuti teške grede na veliku visinu. Od materijala preostalog od rušenja stare kuće napravio sam građevinske nogare različitih veličina i onda ovako ramenom, s manjeg kozlića na veći, dizao sam jedan pa drugi kraj. To je bilo vrlo lijepo razdoblje mog života, jako sam to volio raditi, to je bilo atraktivno.

˝Njegov život je jedna trijumfalna povorka˝, kaže MIKLÓS SZŐCZ –TUI, ˝Kako se običava ovoriti, njega je Bog stvorio u dobrom raspoloženju. Ne mogu na njega misliti bez malo zavisti, niti to želim, jer mu to posve dolikuje. Jednostavno ne postoji protusnaga.˝

Sprok13a

S bivšim školskim drugom iz Soprona počeo je raditi namještaj po narudžbi. Od kuhinjskog do namještaja za dnevne i dječje sobe. Mnogo su radili i za to vrijeme se usavršavali, a pomalo se bavili i unutarnjim uređenjem.

ANTAL se prisjeća s nježnošću toga doba: ˝Kad mi je kći bila mala, mnogo je vremena provodila sa mnom u radionici. Za igru smo osnovali jednu malu tvrtku. Lijepo smo zajedno radili, ona je vrlo kritična, i jedan i drugi prihvaćamo mišljenje druge strane. Ona je imala razne želje, primjerice da bi voljela imati krevet s baldahinom. Već prije 15 godina smo se dogovorili da ako jednom bude imala vlastiti stan, onda ću naravno ja izraditi namještaj. Odlučili smo i da bude od drva tamne boje.

Na svjetskom tržištu takav materijal prodaju na kilograme. Riječ je o vrlo skupom drvu – e ebanovini, cirikoti. Primjerice, cirikota raste samo u Meksiku. Budući da bi to bilo tako skupo da se gotovo ne bi moglo platiti, radio sam s odbačenim materijalima koji su bili oštećeni. Ja takvo drvo nemam običaj baciti nego ga radije izdubim glodalicom, tako da su ovi metalni umeci nastali kao ispravci poneke takve pogreške u drvetu. I budući da je morski pas omiljena životinja moje kćeri Panike glodalicom sam izdubio, a od metala sam izlio ovog malog morskog psa, kojemu se naravno raduje.˝