Bravo, dobrovoljni davatelji krvi!

 

krvodajstvo2

Motor. Prometna nesreća. Gubitak krvi. Transfuzija. TATJANA MURKOVIČ, primateljica krvi, inače medicinska sestra kaže: “Razumije se da najprije pomisliš tko ti je darovao, tko je čovjek koji ti je pomogao, a druga stvar je da oživiš.”

Slovenija upravo slavi 60 godina anonimnog i nepčaćenog dobrovoljnog davanja krvi pod okriljem Crvenog križa.

Kako bi se pokrile sve potrebe za krvi, u Sloveniji svakog trećeg dana krv mora dati oko  400 davatelja krvi. Predsjednica Crvenog križa Zagorje METKA PODPEČAN misli: “To je za mene najljepši oblik humanitarnosti, jer darovati krv – to je neprocjenjivo.”

Suglasna je i POLONCA MALI iz Zavoda Republike Slovenije za transfuzijsku medicinu: “Među nama je 65.000 ljudi, koji su dobrovoljni davatelji krvi.”

Dobrovoljno davanje krvi ima bogatu i dugu povijest. Prvi puta je akcija dobrovoljnog davanja krvi bila prije 60 godina u rudarskoj ambulanti u Zagorju uz Savu. Rudari su jedan drugome pružali podršku. Janeza je uvjerio kolega. Razlozi za sudjelovanje bili su jednostavni.

JANEZ BREGAR bio je njezin sudionik. Sjeća se: “Tada je bilo puno nesreća, krv je doista bila potrebna kod operacija.”

Dobrovoljno davanje krvi u Sloveniji je s djelatnošću Crvenog križai razvojem današnjeg  Zavoda za transfuzijsku medicinu brzo zaživjelo. I danas je darovanje krvi izuzetan čin pojedinca. Slovenski se sistem temelji na humanitarnoj noti. No nešto se u akcijama dobrovoljnog davanja krvi ipak promijenilo. Užina. Kako kaže JANEZ BREGAR: “Za užinu smo dobili kranjsku kobasicu sa senfom, kavu ili čaj i konjak.”

Dobiju li dobrovoljci nakon davanja krvi još uvijek kobasicu za užinu?

METKA PODPEČAN odgovara: “Da, kobasicu još dobiju, vjerojatno i bolju, snažniju užinu, no alkohol se već nekoliko godina više ne toči, iako vjerujem da je taj konjak imao svog čara.”

Danas je dobrovoljno davanje krvi dosta snažnije povezano sa znanošću, no suština ostaje ista kao prije 60 godina: bezuvjetna pomoć drugom čovjeku.