Glentlajten – muzej pod vedrim bavarskim nebom

 

Muzej Glentleiten  najveći je muzej pod vedrim nebom u južnoj Bavarskoj. Pruža sveobuhvatan uvid u seosku svakodnevicu Gornje Bavarske, u njezino graditeljstvo i radove na selu od prije gotovo 200 godina. Posjetitelji nalaze raznolike prostrane površine, livade, vrtove, šume i lugove, ali i životinje kojima prijeti izumiranje kao što su, na primjer goveda iz Murnau-a ili neke autohtone ovce. Razni obrtnici pokazuju mnoge odavno zaboravljene poslove kao što je na primjer, ugljenarski zanat.

 

Autorica: Sabine Schmalhofer

Kamera:  Alexander Krauß

 

glentlajten0

U samome srcu Gornje Bavarske, između jezera Kochel i Murnau-a smjestilo se seoce starinskih, slikovitih seljačkih kućica. Svatko ih može do mile volje razgledavati, smije slobodno ući i izaći…  Ovdje više nitko ne stanuje! U Muzeju pod vedrim nebom Glentleiten – nalaze se kuće koje bi svagdje drugdje smetale, a ovdje su našle svoj drugi dom.

Ariane Weidlich, voditeljica, Muzej Glentleiten-a kaže: “Ovdje je 70-ih bilo velikih pomaka. Tada je ovdje našlo svoje mjesto i svoj spas sve ono što bi negdje drugdje uništili. ”

Stara kuglana kao prije 140 godina, a u pećima katkad još peku vapnenac kao onda kad je vapno služilo za žbukanje i krečenje kućnih zidova ili za gnojivo. A samo nekoliko koraka dalje: nova atrakcija:

Neki  ugljenari-hobisti iz obližnjega Bad Kohlgrube-a pokazuju kako se iz drva dobiva ugljen.

GLENTLAITEN4

Hans Schedler, ugljenar-hobist pojašnjava proces: “Nije nimalo jednostavno. Drvo se najprije mora srušiti, pa se suši bar dvije godina.Tada se mora složiti u posebnu napravu, takozvanu  ugljenaru, a dok drvo pougljenjuje, stalno se mora dežurati uz tu ugljenaru. Netko mora dan i noć dežurati uz ugljenaru prepunu drva da se ne bi dogodilo zlo.”

Smrdi i muka im je – čudno je to muzejskim posjetiteljima koji su unatoč tome oduševljeni: “Mi smo iz Ruhra, znamo što je ugljenara. Još je nisam vidio. U svakom slučaju, uzbudljivo je.”  Štitnik za dim koji grize za oči, a u napravi (takozvanoj uglje:nari) užarenoj na 500 stupnjeva – još  ima žeravice. U ugljenari je drvo gorjelo devet dana – a nije izgorjelo.

Samo tako može nastati dobar drveni ugljen. A vrijedni ugljenari su sve do 19. stoljeća marljivo gradili svoje dupkom pune ugljenare. Posjekli su cijele šume kako bi dobili to neprocjenjivo gorivo “drveni ugljen”. Glavni  su im kupci bile željezare iz Gornje Bavarske. Primjerice  Željezara Maximilian u Bergenu, u Chiemgau-u, jedna od najjačih bavarskih proizvođača željeza. U suvremenome muzeju pod vedrim nebom – ugljenari-hobisti dobiju od „bogate šumske mjere“  bukovine 90-ak kilograma drvenoga ugljena. To  preskupo proizvedeno gorivo prodaju posjetiteljima. Ugljen je cijenjen – za roštilj.

planinski muzej0

U daljnjem obilasku posjetitelje čeka više od 60 vjerno sačuvanih zgrada. Uski hodnici, malene sobe i jedna predivna kućna kapelica.  Ovaj je objekt pripadao velikom seoskom ribarskom i tkalačkom imanju. Nekoć je bilo na jezeru Tegern. Dokumentirani su stanovnici: bili su obućari i cestari. Posjetiteljima je zanimljiv taj vremeplov pa često komentiraju:  “Najviše mi se sviđa da se moža vidjeti kako su prije ljudi živjeli i kako je tada sve bilo jednostavno!” ili “U gradu se ne može tek tako šetati po kućama!”

Posjetitelji ne stignu u jedan dan proučiti sve u Muzeju pa se rado vraćaju u Glentleiten.