Djetinjstvo na tirolskoj planini kako nekoć

 

U malenoj južnotirolskoj općini Tiersu ispod bajkovitog Rosengartenu – kojemu je talijanski naziv Catinaccio, dvije su kulturne udruge znanstveno obradile temu djetinjstva u planinama. Imaju kazalište, a u nizu zanimljivih razgovora se stariji ljudi koji zbore o prošlosti Tiersa prisjećaju svoga djetinjstva na planini prije 60, 70, pa i više godina. To su kratke epizode, letimični trenutci, ali daju uvid u prošlost.

 

Autorica: Regina Jaider

Kamera:  Marco Corriero

 

kindheit am berg16

 

Djetinjstvo  je opća tema. Uokviruje familijarni krug, a pripovjeda svakodnevni izazov. Ovdje se ono vidi u retrovizoru života. Naime ˝Djetinjstvo na planini˝ dugoročni je projekt u Tiersu. Udruge koje su ga započele oslanjaju se ponajprije na starije osobe koje svjedoče o svojim sjećanjima i daju uvid u nekadašnji život.

˝Ljudi su bili dobri vjernici, navečer su molili krunicu. Katkada bismo nakon teškoga radnoga dana zaspali. Jao nama ako bi zaspao otac, zatražio bi da još jedanput molimo krunicu iz početka˝, kaže HILDETARD RUNGGALDIER.

Odnose odraslih i djece obilježavala je strogost i posluh. Istina, uz neizostavnu šibu, koji ipak nisu je prečesto rabili. GEORG MAHLKNECHT i danas ima živa sjećanja na najraniju dob: ˝Imao sam četiri brata. Jadna mama nije mogla izdržati pa je iza jedne slike krila malenu šibu da nas zastraši. Bio sam najmlađi, a starija su me braća nagovorila da uzmem šibu. Morali smo pripaziti da nas nitko ne vidi. I spalili smo je. Mama je sve otkrila nakon stanovitoga vremena, morali smo za kaznu odsjeći novu šibu sa stabla.˝

Djetinjstvo na planini2

Projekt ˝Djetinjstvo na planini˝ ima u Tiersu snažan odjek, možda i zato jer su pripovjedači sačuvali vedrinu svoga djetinjstva. Predsjednica Prosvjetnog odbora Tiers IRENE VIEIDER govori kroz smijeh: ˝Često kažu: nekoć je sve bilo bolje. Smatram da nije bilo bolje, nego jednostavno drugačije. Djeca su rano preuzimala odgovornost. Odmalena sam morala raditi. Danas je drukčije – ali nije jednostavnije.˝

˝Djetinjstvo na planini˝ ne ograničava se na usmena sjećanja. Prosvjetni odbor i Muzejski savez u Tiersu objavili su knjigu i sa slobodnim Sveučilištem Bolzano organizirale znanstveni skup. U planu je i jedan muzej, kaže IRENE VIEIDER: ˝Naime, u istraživanjima smo imali čvrst temelj, zbirku jedne susjede, o nekadašnjim predmetima. Te su predmete studentice i studenti potanko opisali i katalogizirani. U planu nam je muzej starina u Tiersu, možda u bivšoj pučkoj školi.˝

To neće biti muzej u pravome smislu, ali ni dječji park. Cilj je potaknuti međugeneracijski dijalog o djetinjstvu u Tirolu i cijelom alpskome prostoru. Jesu li uopće imali djetinjstvo i je li djetinjstvo na planini bilo drugačije nego u gradu? Odgovara GEORG MAHLKNECHT: ˝Početkom 40-ih, u Drugome svjetskom ratu, kolodvor u gradu Bozenu jako su bombardirali.

djetinjstvo na planini4Mnoge su obitelji došle k nama na planinu da budu sigurnija. Djeca su se vladala različito od seoske. I odjeća im je bila drukčija. Bila su užasno nespretna, jer nisu bila naviknuta raditi. Kuća je najednom postala tijesna – pa je bilo i svađa…˝

Još je sredinom 20. stoljeća djetinjstvo na planini bilo relativno siromašno. Svi su dječji strahovi, doživljaji i želje slični, samo se prilike mijenjaju. FRIEDA VILLGRATTNER to potvrđuje: ˝Da, morali smo puno raditi i slušati starije. Ali sjećam se i mnogih lijepih trenutaka. Tako smo za Nikolinje svečevu magarcu ostavljali sijeno ispred kućnih vrata, a i mlijeko. Magaričino mlijeko, u koje je mama uvijek dodala malko šećera. Dakako, uvijek bi ostalo magaričinoga mlijeka, a mi smo ga s radošću pili.

Sjećanja iz djetinjstva i sličice iz mladih dana u sjećanju postaju neprocjenjivo, nezaboravno blago.