U Val Rosandri se svako dijete želi penjati po liticama. Tome spontanome porivu i zovu ovih stijena, nije moguće odoljeti. Neke ta strast drži cijeli život…

adj slike.28

Možda zato što litice vode u more? Ili zato što ovdje, za bure, kao da možemo dodirnuti Alpe  prstima jedne ruke…

Imao je pravo Fernand Braudel, francuski povjesničar, kad je Sredozemno more nazvao gorštačkim  morem. Zato je u Val Rosandri 1920-ih pokrenuta prva Škola za litice u Italiji. Osnivač je Emilio Comici.

U napisu “Nakon susreta s Comiciem” pisac Dino Buzzati je o njemu zabilježio

“Lepršavo i ljupko, kao golem kukac, diže se on, a svi penjači, pa i najbolji, u usporedbi s njim nespretni su i nezgrapni. Iz takvih su začudnih bravura ponikli veliki pothvati: ne očaravaju toliko smjelošću  koliko ljepotom zamisli. 

Okomica od baze do vrha – u alpinizmu je savršenstvo estetike. Comici je razapeo užad u Dolomitima, a Val Rosandru je pretvorio u penjališta za generacije alpinista…”

 Tako je i danas.

 

adj slike.48

 Alda Merini: NE ZNAŠ

“Vjerovao ne bi: drveće noću hoda i u snove se pretvara.

Zamisli, u stablu je ljubavna violina.

Zamisli da stablo pjeva i smije se.

Zamisli da je stablo u procijepu, a onda postaje ŽIVOT.”

Svake se godine obnavlja drevna majenca. Taj je stari ritual dobro sačuvan među seoskim kulturama carsa, a potječe iz kultova vezanih za proljeće – to doba općega preporoda.

Mladi se okupljaju oko ukrašenoga bora koji osobito resi trešnja. U keltskim slavljima u slavu bogu Sunca Balenu, stablo je oznaka obilja…

 

adj slike

Srečko Kosovel: Raspoloženja

“Tihi  šapat  kiše  jesenje gubi se u krošnji  mračnoj.

Na  vjetru se granje svija, grana gotovo ljubi granu…

Mirisna je siva polusjena.

Kapljice blistaju na grozdovima,

kapaju  s krovova smeđih, slamnatih…

Modra se šljiva krije na grani tamnozelenoj.

Sjena silazi s brda, a srce sluša i počiva.”