U  svim indoeuropskim jezicima riječ sacro (svet) znači izdvojen, što od pamtivijeka upućuje na to da su misteriozne sile, one sile  koje čovjek ne može kontrolirati  – bile uglavnom izdvojene u neke prostore daleko od onih gdje je naša svakodnevica.

 

adj slike.20

U svetoj su šumi stabla stvorila prolaze… Korijeni su za zemlju vezali grane koje su htjele dodirivati nebo. Čuvaju oni prastara ženska božanstva… Božicu majku,  izvor života i smrti, nositeljicu energije Sunca i Mjeseca, zemlje i vode.

Mijenja se klima, i u pretpovijesnom krasu i u Val Rosandri.

Mijenja se izgled hrastove šume. Već u doba kaštela nemilice sijeku šume.

To su činili i Rimljani. Drvo im je trebalo za nove naseobine. Tako oni oslabljuju veze što ih vjera nameće svetim šumama, tim utočištima mračnih sila. 

Božice su se skrile u bajke i legende, kako bi preživjele… Ili u čarobne životinje  koje nose sreću i bogatstva… Ili tako što postaju vještice – božice noći.

Pa onda opet barbarski upadi… Ljudi u strahu bježe i više ne obrađuju zemlju.

Šuma dolazi na svoje – sve do dolaska nekih novih ljudi koji su opet bježali: ali sad pred Turcima!

Uglavnom su ovdje pastiri od 15. stoljeća. Dostupna im je livada i gmajna (po riječi koja na njemačkome znači “zajednički”).  A to je otvoreni pašnjak.

 adj slike.14

Krajolik se još mijenja pa Marija Terezija povjerava Vrhunskoj carskoj primorskoj upravi da čuva ostatke šuma.

To su prvi pokušaji pošumljavanja, a traju, s promjenjivom srećom, sve do danas.

Industrijalizacija i napuštanje pašnjaka izazvat će pravi pravcati prevrat krajolika.

Šikara nasljeđuje ledinu, rezultat tisućljetne interakcije ljudi, biljaka i  životinja.

A paradoksalno je, kažu stručnjaci, što bi taj prostor upravo sad mogao nestati.

Izlet u Val Rosandru uzbudljivo je putovanje u potrazi za bioraznolikošću koja ovdje opstala – u blagome, polaganome, neumitnome ritmu vremena…

Claudio Magris: Mikrosvjetovi     

“A šuma, isprva austrijska, pa talijanska, jugoslavenska i najzad slovenska, odražava tu promjenu imena i granica! Šuma nije nikome pripadala; njoj su možda drugi pripadali, ukoliko se uopće može pripadati nekome ili nečemu…”

adj slike.23

Sofia Zeriali sjeća se: “Ja sam se zadnja rodila u Bottazzu 1944. godine! Živjela sam lijepo, ali nije bilo nimalo lako. Bile su mi četiri godine kad su 1948. godine odredili granice! Mama mi je zabranila ići preko mosta. Bilo je i ružnih stvari, ljudi su bježali preko granice…. Mlada sam se udala, u crkvici u Val Rosandri. Teško se tada živjelo u Bottazzu. Kad su mi umrli roditelji i susjedi, u selu smo ostali samo ja, muž i sin. Bili smo gospodari svega. Nigdje ni žive duše. Činilo mi se nekad da vidim dim iz susjedove peći, ali bio je to samo plod moje mašte.

Jedna je kuća kupljena tek nakon pet godina. Došli su novi gospodari u Bottazzo. Kad su stigli i rekli da su kupili kuću, zaplakala sam. Pomislila sam: Napokon ću moći reći DOBRA VEČER nekome u selu!… Toliko sam se tada uznemirila da se i danas sjećam toga pozdrava. Napokon je Bottazzo opet počeo živjeti.

Sada su oni sretni, stanuju ondje, a ja više ne… Već sam deset godina u gradu. Ali srcem sam tamo, srce mi je ostalo ondje.”

Giorgio Depangher: Zajednički  korijeni

“Volim taj carso, taj diskretan i ljubomoran ponos onoga tko netremice gleda u nebo i u očima ima onaj isti suho-isprani pogled kao zemlja i trava u dolinama.”