Najstariji vinski hram u Prekmurju

 

Na krajnjem sjeveroistoku Slovenije, na stjecištu austrijske i mađarske granice leži Park krajolika Goričko. Pješčani brežuljci nastali su prije dosta milijuna godina na dnu Panonskog mora. Tu se je zbog zabačenosti sačuvao autentični izgled krajolika i njegove kulture, karakteristični za srednju Europu prije drugog svjetskog rata. Primer toga su i sve rjeđi vinski podrumi – vinske cimprače. Najstarija se nalazi u Strehovskim goricama. Područje je dobilo ime po izvornoj riječi za krov – streha, jer je ondje bilo 400 krovova od slame.

 

Autorica: Marjana Grčman

Snimatelj: Artur Rutar

 

vinski hram2

 

Strehovske gorice protežu se rubnom dijelu Parka krajolika (Krajinski park) Goričko tik uz mađarsku granicu. Usred vinograda, visoko iz nad prekmurske ravnice, najstariji je vinski podrum u Prekmurju.

Riječ je o cimprači, drvenoj brvnari, obloženoj blatom i natisnutom glinom, sagrađenoj 1774. u vrijeme Marije Terezije, koja je sve do danas zadržala svoj prvobitni izgled. Pokrivena je raženom slamom i trskom, što se nabavlja iz 800 kilometara udaljenih mjesta u Mađarskoj. Podrumi te vrste primjer su narodnog graditeljstva u nestajanju, a na panonskom ih se području sačuvalo vrlo malo.

Vlasnik Vinotoča koje je nazvano Urisk po obiteljskom prezimenu, g. SIGFRID URISK svoju priču temelju na povijesnim i tradicionalnim vrijednostima toga kraja.

vinski hram1

On objašnjava : “Još između dva rata većina svih podruma – kojih na ovom brežuljku ima 400 – bila je pokrivena slamom. Još su samo dva, tri u ovakvom stanju kao ovaj naš, na ovom području gorica.”

Unutrašnjost  vinskog hrama izmijenjena je u priču o etnološkoj baštini. Većina panonskih podruma imala je središnji prostor u kome je stajala preša, a u njega se odlagao i alat. Posebnost su soba za odmor i dio za životinje, najčešće krave, koje su pomagale obrađivati vinograde.

Zanimljivi su i podzemni podrumi. Koliko ih je bilo, ovisilo je o broju vlasnika – kod Uriska ih ima čak tri, a u svima i danas zrije vino. SIGFRID URISK i o tome nadahnuto govori: “U tim podrumima možeš osjetiti sve što je povezano s vinom. Tu su tragovi ljudi koji su tijekom ljeta živjeli za vino, a zimi s vinom. Ono je bilo izvor onoga dijela života u kome su se malo poveselili.

vinski hram3

To smo gradili i radili za dušu. I supruga i ja volimo staro, zato smo sve zajedno obnovili i sada uživamo u novom i starom dijelu, što je nešto što se u Prekmurju gotovo da i ne može naći.”

 

Krajolik panonskih ravnica, kojima čovjek ne vidi kraja, diše sentimentom stepske melankolije. Notu nostalgije dodaju i ovakvi višestoljetni hramovi, kroz koje se čuva život koji je odavno samo uspomena. A upravo to su buduće priče naše budućnosti.