Naraštaji pjevaju zajedno

 

Imanje nedaleko od grada Brixena u Južnom Tirolu uvijek je puno glazbe. Baka, kći i dvije unučice njeguju tradicionalnu tirolsku narodnu glazbu. Stoga tu nije riječ samo o pjesmama i napjevima, nego i o sjećanjima na prošlost koja se ne smije zaboraviti. Ovo je priča o tome kako glazbeni doživljaji iz djetinjstva mogu obilježiti cijeli život i nastaviti živjeti u potomcima.

 

Autorica: Regina Mayrl

Kamera: Marco Corriero

 

GlazbaNarastaji3

Isabel Goller svira harfu. Oko stola u dnevnoj sobi sjede njezine sestre i majka. Kad u posjet dođe baka, bude se uspomene. Emma Thaler rado pripovijeda o vremenu kad je u svjem djetinjstvu pjevušila melodije. Kasnije je u djevojačkoj skupini naučila bogat i raznovrstan program. Bila je vedra djevojka i rado je pjevala. Bila je zanesena i plesom. Kad god bi mogla, vježbala je u folklornoj skupini, kad god bi stigla uz kućanske poslove. U njih se ubrajalo i „nošenje mlijeka“: seoske djevojke i mladići morali su nositi mlijeko kupcima u grad, u Brixen.

Sa svojih 90 godina, EMMA THALER se sjeća: “Raznosači mlijeka uvijek su se susretali. Bili smo veseli, kante mlijeka držali smo uz cestu. Katkad bismo spontano zapjevali i zaplesali. Uvijek je netko imao usnu harmoniku. Zamislite, jedanput je naišao biskup. Ukorio nas je: ‚Dosta, djeco, prestanite, idite kući. Vratite se u planine!’, Strogo je zaključio. I tako je to bilo.”

 

GlazbaNarastaji2

Udala se 1948. za seljaka u gorju oko Brixena i rodila sedmero djece. Kći CHRISTINA GUMMERER također je puna uspomena: “Sve u svemu, prevladavaju lijepa sjećanja. Za mene su to bili sati kad sam s majkom učila dvoglasno pjevati. Čak i danas kad se susretnemo ona običjo kaže: ‚Otpjevajmo nešto, djevojko!’ To me izuzetno zbližava s majkom.”

Narodna pjesma kaže: “Kada kroz dolinu ideš, ljubavi, javi se da te  čujem još jednom pa možda više nikad.”

CHRISTINA nastavlja: “Majka je morala mnogo raditi. Kad smo bile u kuhinji i pržile uštipke, dok smo brale maline i jagode, ili samo šetale šumom voljele smo zajedno zapjevati.”

Nastavlja i narodna pjesma:

“Ne javljaš se, ne zviždučeš. Moja je ljubav sigurno tamo negdje iza brda…”

Sva su djeca na imanju rado i puno pjevala, a pojedinci su naučili i svirati neki instrument. Svoje su pjesme izvodili na svadbama i drugim svečanostima, upravo onako kako ih je majka naučila. CHRISTINA kaže da je njih majka naučila sve pjesma koje druga djeca uopće nisu znal: “Sve je savjesno zapisivala da nešto ne bi propalo. Razmišljam i prisjećam se prvih stihova iz moje najranije mladosti u kućici na rubu imanja.”

GlazbaNarastaji1

Ti su stihovi gotovo na lokalnom dijalektu gotovo neprevodivi na druge jezike.

Osobita je sreća kad i otac i majka prenose na djecu kulturne vrijednosti iz svoga djetinjstva, ali ne gubeći iz vida suvremenost. Najmlađa u obitelji, ISABEL GOLLER ENKELINpostala je glazbenica. Svakako zahvaljujući obiteljskom nasljeđu. I njezina su sjećanja vezana uz raspjevane dane djetinjstva: “Majka je uvijek s nama pjevala. Dakako, i baka i tata. Tata je dugo djelovao u folklornoj skupini. Tako smo naučili plesati polku i valcer. Od tada me prati glazba. Ostala sam joj vjerna. Glazba zbližava ljude, a nas glazbenike ispunjava zanosom.”

Sjeda za harfu, a njezina sestra spremno uzima violinu u ruke. Svaki obiteljski susret u njihovoj kući, pa i ovaj, završava glazbom.