Novi život rudnika grafita Kropfmühl

 

Riječ  grafit priziva sjećanja na mine u olovkama. Široka mu je primjena. Stopostotni je ugljik sastavni dio litijskih akumulatora, a služi i kao izolacijski materijal u građevinarstvu. Oko 70%  svjetsog grafita dolazi iz  Kine. Samo što sada Kinezi, zbog sve veće potražnje, opterećuju svoj izvozni grafit porezima i carinama. Takva  politika cijena   pruža novu priliku malenome rudniku u Bavarskoj kod Untergriesbacha. Nedavno su ga opet svečano otvorili.

 

Autor: Ralph-Jürgen Schönheinz

Snimatelji:  Zoltan Kascha / Ralph-Jürgen Schönheinz

 

Grafit5

Rudača ide iz dubine od 200 metara na površinu. Svaki dan. U podzemlju učvršćuju galerije rudokopa. Ovdje vade grafit od 1870. godine, a rudnik su zatvorili prije 6 i pol godina. Nisu izdržali konkurenciju jeftinoga dalekoistočnoga grafita.

Rudari su sretni zbog toga. JOSEF STADLBAUER iz Hauzenberga to potrvđuje kaže: “Da, tu nam je radno  mjesto, budućnost, mirovina, sve za obitelj.” Njegov kolega RUPTER LAUS sjaže se s njim: “Ima i za  mladi naraštaj – ima rudače za još 30-40 godina.”

Dakle, budućnost  postoji. I to blistava budućnost. Posljednjih godina skače cijena grafita. Za akumulatore elektroautomobila, izolacijski materijal u građevinarstvu. I za olovke se sve više traži grafit.

U Bavarskoj grafit ispiru vodom. I ispliva na površinu i… skuplja se u površinskoj pjeni. Naposljetku je udio grafita 100%. Godinama se nije koristio domaći bavarski grafit, nego onaj iz Kine ili Afrike. Zbog nedavnih visokih cijena  grafita, sad je jedini rudnik grafita u Njemačkoj opet rentabilan.

Krajolik istočno od Passau-a na prvi pogled ne odiše bogatstvom grafita. Tko bi rekao da je sredinom 19. stoljeća ovdje vladao pravi “grafitni boom”? Bila je krenula industrijalizacija i svi su htjeli grafit.

Grafit2

Slike kao iz doba američke  “zlatne  groznice”:  na minimalnome su prostoru čak 35 seljačka  površinska rudokopa grafita. Seljani su, osobito zimi, kopali grafit u  polju. Grafit je isprva bio ispod same površine, ali što su ga više vadili, morali su dublje kopati. U klompama i bez šljema – rad na dubini od 30 metara. Rijetki su  imali  rudarsku spremu, ali je rad uz karbidaču bio bolje plaćen od rada u staji.

Seljaci su sanjali o podzemnome “crnom zlatu”, uvjereni da taj izvor bogatstva ne može presahnuti.

Sobicu u gostionici Lanz u Untergriesbachu prozvali su “milijunaškom odajom”. Tu su bogati “seljaci-grafitaši” kockali i kartali uz daleko od očiju javnosti… Razmetali su se golemom zaradom na grafitum te su cigare bi pripalili stoticama.

Bogatstvo bijaše kratkoga vijeka. A onda se, nakon Prvoga svjetskoga rata, otvorilo svjetsko tržište. Uvozni je grafit iz dalekih zemalja bio jeftiniji nego grafit iz susjedstva.

Grafit4

Konkurencija je dotukla “seoske  milijunaše”. I tek se sad, kad naglo skače cijena kineskoga grafita, u Bavarskoj opet isplati ulagati u nove rudnike grafita. FRANK BERGER iz uprave rudnika Graphit Kropfmühl predviđa: “Isprva će proizvodnja biti relativno skromna. Prve godine 500  tona, druge godine 1.500 do 3.000 tona u godini.”

Posljednjih je godina Krophmühl u muzeju imao rudnik grafita – samo za  turiste. Mirovala je  rudarska košara. Kakvoću bavarskoga grafita ni danas ne prati količina, ali njegov je tehnički voditelj ERICH HOFFMAN uvjeren: “Ovaj grafit sadržava 30%  grafita, što je izvrsno i u  svjetskim razmjerima. Kineski je udio grafita niži. A kop je površinski.”

I dalje će se grafit kupovati od Kineza, ali Bavarska je danas, nakon ponovnog otvorenja rudnika grafita  Kropfmühl, znatno neovisnija.