RAI slavi – 80 godina Radio Trsta

 

Italija je 2014. proslavila devedesetu obljetnicu Radija i šezdesetu Televizije te pedesetu godišnjicu  ureda Rai regije Friuli Venezia Giulia. Tim povodom u Muzeju teatra i glazbe u Palači Gopcevich u Trstu, moglo se razgledati izložbu RAI – kakva priča! Jedna je zbirka starih radio-aparata privukla veliku pozornost.

 

Autorica: Tiziana Toglia

Snimatelj: Francesco Montenero

rai radioaparat

U Trstu se na izložbi “Che Storia la Rai” moglo razgledati povijesne radio-aparate iz zbirke Lucia Riccobon-a, tehničara na Rai-u koji je vješto prikazao funkciju tih izložaka.

Kolekcionar Lucio Riccobon, tehničar RAI-a ispričao je svoju priču o izložbi i radio aparatima: “Evo nas u Palači Gopcevich, ta je prekrasna povijesna palača na Kanalu Svetog Antoni-a u Trstu… Slavimo važnu trostruku obljetnicu. Prije devedeset godina počeo je emitirati Talijanski radio, a trideset godina poslije, 1954., i  TV je ušla u talijanske domove.

A deset godina poslije, godine 1964., otvoren je Ured Radio-televizije regije Friuli Venezia Giulia u Trstu. Dao sam svoj mali doprinos izložbom radio-aparata iz svoje obiteljske zbirke.

Tu smo zbirku skupljali od 1923. do potkraj 1960-ih, a u to su zlatno radijsko doba – radio-aparati puno toga promijenili u talijanskim kućama.

lucio-riccolucio riccobon RAI

 

Od 1970-ih je radio postao posve uobičajen predmet, kazuje Lucio Riccobon. Isprva nije bio. Možda je radio-aparat bio najvažniji predmet u obitelji, davao je osjećaj raskoši i dostojanstvo koje se ogledavalo u pokućstvu i izradi, a osobito u cijeni – zbog koje je mnogim obiteljima bio teško dostupan!

Najstariji u zbirci je britanski prijamnik iz 1923. Danas je većini nas sve to nedokučivo, ali je taj aparat 1920-ih bio najrasprostranjeniji prijamnik, jer je ekonomičan i njime se relativno lako rukuje. Kristal zvan galena je transformirao radiofrekvenciju u istosmjerni signal koji može napajati malenu kapicu. To je, uz dugu antenu, omogućavalo prijam lokalne postaje jer se taj aparat nije mogao uključiti ni u kakav strujni krug i uopće nije pojačavao. Tome je kristalu posebna igla morala naći osjetljivu točku gdje bi mogao funkcionirati, mogao je to biti iznimno dug zahvat, kao neki čarobni ritual.

RAI studio

 

Ovaj je aparat iz 1925. velik iskorak… i to iz dva razloga: prvo, omogućava jačanje signala i drugo, može pilotirati zvučnik trubom koja pojačava izlazni signal – kao gramofoni toga doba.

I dalje je vrlo složeno rukovati aparatom jer se moraju služiti malim polugama za sintoniju. Takva  je uporaba neekonomična  jer tadašnji se aparati nisu mogli uključiti u strujni krug, trebale su im baterije, dvije ili više baterija, jednu bi nakon uporabe bacili, a drugu su nosili u neku automehaničarsku radionicu na ponovno punjenje.

Već pet godina poslije, 1930., kao što svjedoči treći primjerak moje zbirke, radio postaje krasna drvena kutija, posve autonoman aparat, a u toj je drvenoj kutiji zvučnik. Aparat se napokon uključuje u strujni krug; tu je prekidač i poluga za sintoniju pa se zvuk čuje u cijeloj kući.

Početkom tridesetih uočavamo tranziciju u omiljeni kućanski aparat kojim se lako rukuje i uključen je (napokon!) u strujni krug.

RAI radio3

 

A sredinom 30-ih uočavamo još dvije promjene tih radio-aparata. Prvo, frekvencije: imena postaje su standardizirane – uvodi se takozvana skala.

Imena glavnih postaja – navedena su na staklu, a svaku postaju strpljivo tražimo.

U tu bismo kategoriju mogli svrstati i četvrti izložbeni aparat – prijamnik Marconi, talijanske proizvodnje. Taj Marconi italiano raskošan je, raskošna mu je skala i domet; prvi su put  mogli čuti glasove koji stižu iz drugoga dijela svijeta. To je zlatno doba radio-aparata, završio je svoju priču kolekcionar Lucio Riccobon.”