Slovenski ribari Trsta

 

Slovenski stanovnici krškog ruba, koji se strmo uzdiže iznad tršćanskog zaljeva, više od tisuću godina živjeli su u uskoj povezanosti s morem. Njihove gotovo zaboravljene priče sada možemo upoznavati i u novonastalom ˝Ribarskom muzeju tršćanskog primorja˝.

 

Autorica: Deva Pincin

Snimatelj: Cristian Cociancich

 

SLOVENSKI RIBICI9a

 

Poput razigranih valova, pjesme slovenskih ribara odvode nas u vremena kada su stanovnici tršćanskog krškog ruba većinom živjeli od mora.

Iz sela, koja se nalaze visoko iznad obale, slovenski bi se ribari strmo spuštali do svojih skromnih ribarskih čamaca, ukrcali bi mreže i odveslali se u ribolov. Njihovu više od tisuću godina dugu povijest možemo otkrivati prije svega u Križu, nekada najznačajnijem ribarskom selu, gdje je sad ˝Ribarski muzej tršćanskog primorja˝.

Inženjer brodograditelj FRANKO KOŠUTA vodi nas kroz izložbu: ˝Naši ribari koristili su plovilo istesano od jednog debla, jer nije bilo sigurnih pristaništa. To je bila piroga. Ali za priobalni ribolov to je bilo idealno. Takozvana čupa, za dva ribara, koji su veslali stojeći, polagali i podizali mreže –e, to je bilo idealno! Zato se ova koristila cijelih tisuću godina, bez prekida.

Ako primjerice uzmemo selo Križ, gdje smo imali najviše ribara na našoj obali, jedinu logistiku, jedinu infrastrukturu do pristaništa predstavlja približno 750 stepenica. Ti naši ribari bili su pravi fizički radnici: morali su ići gore pa dolje i dva puta na dan, veslati na otvoreno more, ručno bacati i podizati mreže. Ali svoju su važnu ulogu u tome imale i žene. Zašto? Pa, netko je naprosto morao odnijeti ulov do sela i prodati ga. Ponekad su daleko pješačile, čak do Trsta, i to do tamošnje ribarnice, kako bi ondje prodavale.˝

 

SLOVENSKI RIBICI7a

Ribarenje se bar još jedno desetljeće nakon drugog svjetskog rata smatralo jednom od glavnih gospodarskih djelatnosti na području Trsta.  Najveća zarada u godini dolazila je od lova na tune, u kome je sudjelovala cijela seoska zajednica.

BRUNO VOLPI LISJAK, bivši kapetan, podejsća kako se radilo: ˝Bilo je važno vidjeti kada će riba stići na obalu, pa bi naši zauzeli položaj na Kraškom rubu, na vrlo visokim točkama – izvidnicama. I zato je taj lov na tune bio uspješan i poseban: zbog izvidnica! Kada su ulovili jato od tisuću tuna… Možete li to zamisliti? I mreža je bila duga 500 metara. Cijelo selo se spustilo do mora i svi su pomagali vući mreže na obalu. I logično – svatko je dobio dio ulova… Sada tune više ne dolaze… Zadnji je lov bio 1954. Danas tune umiru u međunarodnim vodama i u međunarodnim vodama ih treba zaštititi!˝

A što je danas ostalo od nekadašnje bogate ribarske tradicije, zna ribar ALEŠ GRILANC: ˝Nema nas puno, mislim da ima oko 40 brodica u cijelom zaljevu. S onime što zaradimo može se živjeti, ali je jako naporno. Nećeš to raditi zbog novca. Mi lovimo od proljeća , počnemo s lignjama, sipama… Ljeti se love kanoče ili morske bogomoljke i ono sve što zaljev nudi. A od rujna postane intenzivnije, jer se voda ohladi i lovimo brancine, hame, rombove, listove, sve do sredine siječnja, a zatim dva mjeseca gotovo  mirujemo.˝

 

SLOVENSKI RIBICI11a

Među najpoželjnijim ribljim jelima, pohani inćuni još su uvijek na prvom mjestu. JOLANDA ANTONAZ, gostioničarka zvana Bibčeva, ima pravi recept za njih: ˝Uzmete jaja, koliko je potrebno: jedno, dva, četiri, onoliko koliko imate inćuna… Stavite ih u zdjelu, dodate prstohvat soli i istučete. Dodajte još gaziranu vodu. I zatim možete početi raditi! Inćune najprije uvaljajte u brašno, zatim umočite u jaja, a na kraju ih uvaljajte i u krušne mrvice… I tako su spremni da ih ispržimo u tavi…  Ja sam lovila ribe 50 godina s mojim suprugom… Moj suprug je bio ribar, posljednji ribar iz Križa.˝

Stara poslovica kaže: ˝Niti jedan vjetar nije povoljan za brod bez cilja˝. Potomci nekadašnjih krških ribara svojim su ciljem oduševljeni i obnove ga svaki puta kada nas kroz rad povezan s morem privuku da s njima slavimo život.