Rezijanski ples – slovenska tradicija u Italiji

 

Rezijani za sebe govore da počinju plesati još u vrijeme dok su u zipci. Mnogi su uvjereni da to djeluje terapeutski. I doista, ples prati stanovnike ove alpske doline na granici između Slovenije i Italije kroz cijeli život; uz narječje, koje je zbog zabačenosti doline sačuvalo vrlo arhaičke elemente, ples predstavlja snažan element zajedništva. Folklorna skupina Val Resia njeguje plesnu tradiciju više od 175 godina. Dokumenti kazuju da je nastupila još davne 1838. godine pred carem Ferdinandom I., kada je posjetio Videm.

 

Autorica: Loredana Gec       

Snimke iz arhiva RAI Trst

 

folk resian3

“Počela sam plesati kada sam bila jako malena, a i dalje želim plesati, jer se u Reziji uvijek pleše. Drukčije ne ide, jer tu smo se rodili s plesom i s plesom ćemo umrijeti.”, puna je ushita ELSA MADOTTO dok govori o plesu. Doista, ove riječi zvuče poput ljubavne ispovijesti.

Iako se sve »melodije«, svi plesni motivi čine isti, domaćini prepoznaju svih sto i još više, koliko ih postoji. Istina je da kada ih jedanput čujemo, više ih ne možemo zaboraviti. Izrazito ritmičku melodiju izvode “citira” i “bunkula”, svojevrsna modificirana violina i čelo na tri strune. “Treći instrument”, što moramo shvatiti u navodnicima, sigurno su naizmjenični udarci nogom o tlo, nekoliko puta lijevom, a nekoliko puta desnom nogom. U Reziji nema glazbene škole gdje bi se učilo takvo sviranje, a mladi nauče svirati prema sluhu ili kod starijih svirača.

ALESSIO BUTTOLO, kaže:”Kada plešem, zaboravim sve, jer me glazba jednostavno ponese. Nitko te ne nauči svirati i plesati. Naučiš sam.”

U dolini Rezije plešu svi, stari i mladi, odrasli i djeca. I u školama se počinje uvoditi taj ples, preko njega se djeca upoznaju s kulturnom predajom u dolini.

folk resian1

GINO BOTOLO prisjeća se kako je sve počelo: “Počeo sam plesati prije približno pedeset godina i nadam se da ću plesati dok budem imao snage ići u korak s mladima. Znate, ples zahtijeva i ponešto energije.”

Folklorna skupina Val Resia ima 45 do 50 plesača u dobi od 10 do 65 godina, a nastupa kod kuće i po Europi. Ljeti planiraju nastup na folklornom festivalu u Kolumbiji. Od veljače do travnja skupina svake godine organizira vježbe za članove i sve one koji bi joj se željeli pridružiti.

Novih članova nikada ne nedostaje, što potvršuje i PAMELA PIELICH, predsjednica folklorne skupine Val Resia: “Zadovoljni smo što se svake subote okupimo na vježbama. To je prilika da se sretnemo, zabavimo, provedemo neko vrijeme zajedno i učimo plesati, iako u Reziji svi znaju plesati »na naš način«. Zato se kao plesači u skupini ograničavamo na to da naučimo kako treba nastupati, kako idemo na pozornicu, kako da se postavimo u redove i kako da organiziramo svečane mimohode. Da, u Reziji baš svi znaju plesati.”

Zanimljivo je da se plesači međusobno nikada ne dotiču, što možda upućuje na arhaičnost tog plesa. Po navici plešu u parovima i uz elegantne pokrete međusobno zamjenjuju mjesta. Plesni koraci nisu ustaljeni, jer plesači često improviziraju. U nekim koreografijama plešu i utroje ili u obliku križa, gdje se putanja prvog para križa s putanjom drugog.

valrezija dance11

ILARIA NEGRO kaže: “Mlada sam i volim plesati. Ples je ovo za mlade, za tinejdžere pa čak i za starije. Ova kultura se prenosi s generacije na generaciju i to mi se jako sviđa.”

Nošnje u koje su plesači obučeni reprodukcija su blagdanske svečane odjeće s kraja osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća. Uvijek su prisutne i fašničke nošnje, “ta lipe bile maškere”, to su doista lijepe maškare. Mladići i djevojke su obučeni u bijele košulje i bijele suknje, ukrašene živo obojenim trakama, a na glavi imaju visoki šešir ukrašen papirnatim cvijećem. Ženski šešir, koji je viši od muškog, visok je i do 50 centimetara. Nadaleko poznati rezijanski fašnik jedan je od najvažnijih blagdana u dolini.

Možda će i vas zasvrbjeti pete kada čujete rezijansku glazbu. Domaćini, koji su vezani uz nju, u njoj osjećaju život, jer to je ritam njihova srca.

DINO VALENTE otkriva kako su uz ovaj ples vezani duboki osjećaji: “Za Rezijane glazba je sve, to je njihova duša. Kada Rezijan čuje glazbu, ne može se zaustaviti, noge idu same od sebe. To je njegovo srce, njegovo tijelo. Rezijan nije Rezijan ako ne osjeća tu glazbu, ako ne svira i pleše, ako ništa ne osjeća za tu glazbu. “Citira”, to je za nas duša.”