Švicarski zimski turizam – dolina sunca ili suza?

 

Zima je u punom jeku, a  Švicarska, osobito kanton Grigioni,  strahuje za budućnost: snijeg  “ne pada  u pravo vrijeme i u pravim količinama”, franak raste prema euru i dolaru, a tu je i konkurencija  jeftinih tropskih, lako dostupnih zimovališta i sve žešća konkurencija centara  zimskoga   turizma susjednih zemalja, jeftinijih od Švicarskih. Zimski se turizam mora prilagoditi novim zahtjevima: jer turizam je možda glavna švicarska gospodarska grana. Idemo u kanton Grigioni, od St. Moritza do Engadina.              Hrpa problema, ali ima rješenja.

 

Autor: Tito Malaguerra

Snimatelj: Luciano Paltenghi

 

Švicarskoj puno znači  zimski   turizam. Znamenita su ta svjetska skijališta i zanosne panorame, ali sektor je u krizi. Već nekoliko godina  pada  broj noćenja u zimovalištima  – iz niza razloga.

Dieter Bogner, zaposlenik Žičare u Engadinu, primjećuje: “Osjećamo  krizu i, naravno,  negativan utjecaj tečaja eura, ali i funte i američkoga dolara. Sada, čini mi se, ima sve manje Nijemca i Talijana. Turista iz euro-zone.”

Sve ih je manje – jer skupo je skijanje u Švicarskoj. Evo nas u elitnome St Moritzu, dnevna je karta više od 70 franaka po osobi. Preskupo za obitelj. Ne bi li mogli sniziti cijene? “Sniziti cijene? Ni slučajno! – kategoričan je Dieter Bogner – “Nama trebaju ti prihodi. Privatnici smo, nemamo kantonskih ni državnih poticaja.  Skupo je naše osoblje, električna struja l diesel za topove. Da je interes manji pa da moramo sniziti cijene, morali bismo  otpustiti  ljude – što bi se odrazilo na kakvoću ponude: staze bi slabije održavali, bilo bi manje zasnježavanja. Bez  umjetnoga snijega vjerojatno se ne bi moglo skijati ili bi ponuda bila oskudna. Doista nam treba!”

Staze pomno održavaju, kao autoceste! Topovi  jamče snijeg, nastoje produljiti sezonu – prije počnu, a kasnije prestanu.

Teško je živjeti  samo od zimske sezone i održati niske cijene: plaće su im kao u Zürichu, dvaput veće nego u Italiji ili Austriji. Engadin njeguje elitni turizam, dakle, ima manje gostiju, ali  puno troše.

Odmah se osjeti da ima manje gostiju, a tu je i fenomen smanjenja broja hotela,  ali i sve veća izgradnja sekundarnih  rezidencija.

Dakle, masovna prodaja, a  velik izostanak zarade jer su te sekundarne  rezidencije pune najviše dva-tri tjedna u godini.  Hotelijeri  kažu da su cijene na minimumu, ne mogu biti niže.

Markus Hauser, hotelijer iz St. Moritza objašnjava: “Silno su visoki troškovi održavanja  i hladnoga pogona, dakle, ne možemo sniziti cijene. Kako se snalazimo? Fleksibilnim sistemom predbilježbe i pojeftinjenjem od nedjelje do četvrtka, kad je manja potražnja. Moramo  naći novu klijentela, a teško je zadržati staru. Gosti paze na svoje interese.”

Prešli smo granicu. Ima 280 kilometara prepunih pista i mnogo hotela od tri-četiri stelle.  Zimi su gotovo puni, a i ljeti su dobro posjećeni. Dostupne cijene, za obitelji. Hotelski  prihodi bujaju!

Gregor Hoch iz Udruge austrijskih hotelijera u austrijskom Lechu kaže: “Važno je što je Lech ostao gorsko seoce. Jasno, razvijamo se, svake su godine brojnije žičare, usavršena je hotelska ponuda, ali što se tiče izgradnje, Lech je ostao gorsko  seoce.”

U Lechu su mnogi vlasnici žičara – hotelijeri. Dakle, kod nas ne postoji sukob interesa  kao u nizu  turističkih mjesta. Ili postoji u manjoj mjeri, što je daljnji faktor uspjeha, jer svi  akteri vode razvoj u istome smjeru.

Idemo u Engadin gdje je sve žešća konkurencija – austrijska i talijanska. Hotelijeri i agencije čine sve da privuku i zadrže goste,  a i ovdje je sve uključeno u cijene sobe, od staze do terma, od podnevne  užine  – do večere. Nije jeftino, ali gosti su zadovoljni, sve je na vrhunskoj razini.