Medeni kruščići – slatki ponos Škofje Loke

 

Izrada figuralnih i ornamentiranih kolača od medenog tijesta nekada je na području Slovenije bio prilično proširen obrt, što se ponegdje sačuvalo i do danas. Prava su majstorstva ločki ili mali kruščići, nazvani po Škofjoj  Loki, jednom od najljepše sačuvanih slovenskih srednjevjekovnih gradova.

 

Autorica: Janja Kovačič

Snimatelj: Vlado Draškovič

 

Svojim položajem na obroncima dviju gorenjskih dolina Škofja Loka je još u 13. stoljeću stekla status grada. Stari grad, koji upotpunjuje gradsku vedutu, sagradili su  freisinški biskupi, koji su imali u vlasništvu ločki posjed više od 830 godina. Stanovnici su bili poznati kao dobri trgovci, pa i zanatlije, rezbari i likovni umjetnici-zanatlije, o čemu još uvijek svjedoče lijepo oslikane fasade kuća, zbog čega je grad dobio nadimak “šarena Loka”.

Brojni su se obrti sačuvali ili ponovno oživjeli. Jedan od njih je izrada medenih ili malih kruščića, što se još uvijek oblikuju i ukrašavaju ručno ili ih se oblikuje pomoću slikovito izrezbarenih kalupa. Najstariji modeli – neki su čak iz 18. stoljeća – čuvaju se u Škofjeločkom muzeju.

Recepturu za medene kolačiće su u Škofju Loku donijele redovnice klarise, tradiciju su nastavile uršulinke, a s vremenom se pečenje medenjaka iz samostana proširilo i u grad i okolicu.

Jednako kao nekada i danas kalupi za male kruščiće nastaju pod rukama majstorice obrtnice Petre Plestenjak Podlogar. Kako kaže, još je u djetinjstvu bila okružena crtežima i drvetom, što su ga izrezbarili njen otac i djed.

Tijekom 30 godina napravila je više tisuća kalupčića, za što koristi tvrdo drvo kruške.

Za kalupe, namijenjene isključivo izradi medenih kolačića, karakteristično je da su načinjeni u negativu. Budući da ih Petra radi i kao ukras, kao uspomenu, ponekad malo »podvali« i napravi sitne zatvorene rezove, kako bi kalup bio više poput čipke, ljepši.

U brdskim selima iznad Škofje Loke “male kruščiće” oblikovalo se i ukrašavalo  ručno. U tijestu, osim začina, dakako ne smije nedostajati med.  

CIRILA ŠMID je jedna od najpoznatijih umjetnica izrade ovih medenjaka. Ona kaže:  “Recept nije tajna, tajna je u rukama. Kako se premijesi i obradi tijesto. Ne smije ga se mijesiti kao tijesto za kruh, nego klao vučeno tijesto.”

Tijesto se mijesi i do dva sata, kako bi postalo podatno poput plastelina. 

Pored spretnosti i mašte za ukrašavanje kruščića potrebno je i veliko strpljenje.

Od malih komadića tijesta nastaju cvjetovi, listovi, klasje – što ih Cirila Šmid brižljivo stavlja na srce.

Ljudi, prije svega mladići i djevojke, medene su si kruščiće darovali za praznike, prije svega crkvene. Domaćicama je to bila lijepa doidatna zarada i prodavale su ih po kućama ili na sajmovima.

Kada je srce nakon približno 20 minuta zlatno žuto zapečeno, još topli kruščić premazuje se medenom vodom. I još ovo: medeni kruščići su – bar oni koji nisu namijenjeni samo za ukras – vrlo ukusni.