Creski mih – umijeće izrade i umjetnost sviranja

Narodna glazba, kao i narodna glazbala, odraz su života i kraja u kojem ljudi žive. Na otoku Cresu, izrazito ovčarskom kraju, jedan od glavnih narodnih puhačkih glazbala oduvijek je bio meh ili mjeh. Meh se svirao u raznim prigodama. Nekada je na Cresu i susjednom Lošinju bilo dosta svirača i proizvođaća meha. Danas ih je još samo nekoliko ostalo koji sviraju taj neobičnan instrument i samo jedan majstor koji ga zna napraviti.

 

Reporter: Nebojša Stijačić

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

Mih, mjeh, meh, diple s mjehom – razni su nazivi za gotovo identično glazbalo. Oduvijek je ono bilo okosnica narodne glazbe, plesa i zabave. Nekad se sviralo od Istre i Like, preko Dalmatinske zagore i dalmatinskih otoka sve do Hercegovine. Danas na otocima sjevernog Jadrana – Cresu i Lošinju, meh se može čuti još jedino u dva folklorna društva: Orlecu iz Orleca i Studencu iz Nerezina.

Uz ples na gradskom trgu, svirač DARIO KUČIĆ se sjeća: “Prije je skoro svako selo imalo svoj folklor, svoj stil, način pjevanja, sviranja, a sad smo na ova dva otoka dva folklora izvorna ostala, na Cresu Orlec i tu na Lošinju Nerezine, jedan jedini folklor živući. Hvala bogu ima nas još. Sjećam se svojih starih. Svake subote se plesalo, sviralo i nije se znalo za drugo. Nije bilo harmonike, zabavne glazbe, pojačala, nego se meh sviral uz dopju – kako mi zovemo bocu – vina. Bevanda na stol i cijelo se selo veselilo.”

 

Na susjednom otoku Lošinju ostao je samo jedan svirač na mehu, a na Cresu su još trojica. Jedan je od njih Ivan Mužić, živa legenda iz Orleca – jer osim što svirački održava tradiciju, posljednji je poznati graditelj ovih glazbala.

IVAN MUŽIĆ je graditelj glazbala: “Ja sam počel od 1953. naovamo.Onda sam učio od nekih mojih starijih koji su tu svirali, izvukao neke njihove melodije, a instrument sam počeo delat poslije 1960. Bio sam pomorac i za izgubit vrijeme zabavljal bi se i pravil taj instrument.”

Osnova je za gradnju štavljena kozja ili ovčja koža. Na nju se dodaju šurle, svirale, a jedan od važnijih dijelova je glavina na koju se stavljaju dva piska. Nekad ih treba i trideset isprobati da bi se postiglo suzvučje. 

Meh nije ugođeno glazbalo i tonovi nisu čisti. Stoga mu je zvuk vrlo poseban, nenaviklu uhu neobičan i oštar – upravo odraz podneblja u kojima se svira: kamenitih, škrtih plodnom zemljom, gdje je čovjek stoljećima izravno izložen ćudljivoj, prevrtljivoj prirodi. Takav je i ples – jednostavan i stamen.

Na preporuku graditelja Ivana Mužića i uz potporu profesora glazbe Dragana Kajana djecu su u osnovnoj školi u gradu Cresu počeli učiti plesu te kako svirati i napraviti meh. Gospodin Mužić kaže: “Sad ima jedno pet učenika koji pokušavaju, trude se, ali to nije muzika koja se svira na note, nego se svira na sluh.” A kolega Kučić dodaje: “Ima i mlađih koji se interesiraju, ali ako nema njegovog društva koje će to vuči i da on to nekome konkretno svira, teško će to opstat.”