Dokumentarac – Zaklada Luchetta za djecu žrtve rata

 

2.Utorak Bin.31

 

FATIMA iz  Beiruta priča kako joj se dogodila nesreća: “Vraćala sam se iz škole autobusom, nakon nesreće morali su mi  amputirati nogu.

Moji su se roditelji mnogima obratili za protezu, ali bez  uspjeha… Čekali smo više od dvije godine.“

Iskustva s djecom koja trebaju pomoć, na svakog pojedinca koji ich je susreo, ostavila su poseban trag.

MILAN OTA priča o svojem iskustvu:  “Moja mi je vršnjakinja u Mostaru rekla da od 1997. do 2009. nije prešla Neretvu. Zapanjio sam se, ona živi u istome gradu, a ne zna što se događa s druge strane!

To mi se učinilo užasno  ispraznim. Valja  otvoriti um, nadvladati predrasude i tobožnje rasne razlike, jer one ne postoje! “

katarina husu

 

Volonterka KATARINA s radošću se prisjeća reakcije dječaka kad je vidio jednu od igračaka koje su mu donijeli volonteri: “Donijeli smo veliku vreću punu starih i novih igračaka, darovane odjeće. Među tim su igračkama bile klizaljke. Pamtim pitanje toga djeteta: “Što je ovo ?” Shvatila sam životne prioritete  i u kakvim uvjetima žive  djeca. “

Pukovnik  ANNECCHINI, koji je služio u snagama EU u Čadu/2007. – 2009. opisuje svoj susret s djevojčicom iz Čada: “Toga sam jutra vidio malu Nesram u invalidskim kolicima, gurao ih je njezin otac… možda stric. Pamtim taj ponosan stav, iako se očito silno napatila. Tada joj je bilo pet godina, a prema našim je podacima vjerojatno imala 2-3 godine kad je pala u vatru. U njezinom su selu palili te vatre, a djeca su se igrala oko vatre.

Zavolio sam tu djevojčicu, svaki sam joj dan išao u bolnicu… Jednoga dana, kad sam sve to rekao svojoj kćeri, pitala me: “Tata, ne možeš li je dovesti u Italiju? Mi ćemo je liječiti!“. Duboko me ganula pa sam pomislio: vidjet ćemo što  se tu može. Za dlaku smo je uspjeli ukrcati u posljednji vojni avion koji se vraćao u Italiju. “

2.Utorak Bin.32

 

U Trstu, u kući u Via Valussi, gdje žive obitelji kojima pomaže Zaklada, predivno je što se sva ta djeca skupa igraju. Iako ne govore isti jezik i iako su bolesna. Mnogi su tek došli u Italiju, još ne znaju talijanski. Iako ga tako brzo nauče! Djeca komuniciraju igrom, neovisno o jeziku. A najljepše je vidjeti zajedništvo svih tih obitelji iz raznih dijelova svijeta. Svi su sretni što su skupa, smješkaju se!

AZRA NUHEFENDIĆ kaže da bi, znajući što danas čini Zaklada, mogla prihvatiti toliko veliku žrtvu pa čak izgubiti vlastiti život: “Kad bih znala da moja žrtva može uroditi nečim toliko snažnim kao što je urodila žrtva  moja 3 kolege, talijanskih novinara… Da,  ja bih to prihvatila!“

 

Posvećeno najboljem dijelu svijeta – djeci