Dokumentarac – Zaklada Luchetta za djecu žrtve rata

 

2.Utorak Bin.29

 

Nakon nekog vremena kojega je provela kao volonterka, KATARINA kaže da joj se promijenio pogled na život: “Kad vidiš mame koje pate uz svoju bolesnu djecu, uviđaš koji su pravi prioriteti u životu  i koji su pravi problemi. To je nesumnjivo promijenilo moje poglede na život. “

Svaka osoba, svako dijete priča je za sebe.

NEJGMIJE s Kosova kaže: “U Prištini nije bilo lijeka za moga sina. Došao san u KFOR, Talijanski KFOR, molio sam da ga spase. Liječnik mi je odgovorio da je jedini izlaz – liječenje  u Italiji.

Moj sin ima akutnu leukemiju, vrlo tešku bolest. Liječnik mi je rekao: Ako ga ne odvedeš u Italiju, vjerojatno neće ostati živ. Dobro mi je, mom je sinu bolje. Presađena mu je srž i  neizmjerno  sam zahvalan. “

Volonter ANDREJ, njegovu je priču popratio riječima: “Najljepši događaj za meine je bio kad je taj dječak napokon skinuo masku nakon kemoterapije. Nikada ga prije nisam vidio bez nje. “

Dr. RABUSIN, kaže kako dječji odjel Burlo Garofolo služi kao regionalni i ekstraregionalni Dječji referentni centar za sve hemato-onkologijske slučajeve i prasađivanja. Od bolesti, prevladava akutna leukemija no rezultati ohrabruju, jer se danas 75% djece posve izliječi od tumora.

Djeca koja su izliječena drugima upućuju riječi potpore.

SOKRAT  iz Albanije kaže kako bi svome vršnjaku koji ima rak rekao: “Budi jak“.  Djevojčica ALTEA s Kosova rekla bi mu da ne gubi nadu…

2.Utorak Bin.27

 

MILAN  OTA, sin Alessandra Ota, ratne žrtve kaže: Zapravo oca  nisam upoznao, bile su mi tek tri godine kad je poginuo. Pokušavao sam rekonstruirati njegovu osobnost… pomogla mi je suradnja sa Zakladom.

AZRA NUHEFENDIĆ, dobitnica međunarodne nagrade Luchetta  2004. kaže: “Pomoći bližnjemu prije svega znači pomoći sebi. Dakle, Zaklada ima dvostruku zadaću: pomaže i onima kojima je potrebna pomoć. Ali i pružateljima pomoći. Kad sam stigla u Trst – iz  rata u bivšoj Jugoslaviji, bila sam u doista preteškom stanju, trebalo je sve iznova, početi od nule, profesionalno i humano. Rad s tom djecom, s onima koji ovamo dođu uz pomoć Zaklade, silno mi je pomagao. Pomoglo mi je da se bolje osjećam, nadvladala sam i najdublje krize. “

 

2.Utorak Bin.25

 

OSAMA KHALALIL kaže da će mu najljepša uspomena koje će se zauvijek sjećati iz Zaklade biti pomoć djevojčici iz Libanona: “Ovamo je došla poslije prometne nesreće u kojoj je izgubila nogu. Nije mogla hodati, morali su joj staviti protezu. Plakala je govoreći da neće prohodati. Dali su joj protezu i bilo je divno – vidjeti je zadovoljnu. Gledao sam kako ta djevojčica posljednji dan priprema kovčeg,,, vratit će se kući, bilo je divno gledati kako fotografira, presretna i nasmiješena. Stajala je na nogama,  imala je protezu i bila na nogama. Bilo je divno, jer je rekla: “Napokon  hodam!”

Sve im to uvelike mijenja život…“