Movada, grad na dnu jezera

 

Industrijalizacija je pedesetih godina prošlog stoljeća tražila sve više električne energije i tako diktirala ritam napretka. Doline, pune bogatih bujica, bile su idealne za hidro-eksploataciju. To se dogodilo i u dolini Tramontina. Gradnjom brane na Mostu Racli, ostala su pod vodama brzice Meduna tri sela: Stara Redona, Flour i Movada. A danas, kad se jezero spusti, izrone tragovi toga malog svijeta, koji podsjećaju na prošlost.

 

Autorica: Tiziana Toglia

Snimatelji: Biagio Ingenito i Francesco Montenero

 

Movada3

˝Evo nas upravo na Mostu Racli u dolini Tramontini nasuprot brani na jezeru Redona˝ – naš je vodič kroz ovaj neobični krajolik književnik Giacomo Miniutti.

Na Mostu Racli 1950-ih je godina sagrađena brana pa je tako nastalo jezero Redona, koje je služilo za proizvodnju energije, toliko potrebne industriji. Sve je to iz temelja promijenilo život doline Tramontine. Tri su sela – Stara Redona, Movada i Flour – polako nestajala pod vodama brzice Medune. Stanovnici su bili prisiljeni migrirati.

Kad je suša, iz jezera ispliva ruševna stara gradina Movada. Taj je prizor ove godine zanosno lijep jer je suha i hladna zima otkrila gradinu. Izronivši iz leda, stvorila je nevjerojatan scenarij.

 

Movada1

˝Sada smo na visoravni Pecol˝pokazuje GIACOMO NINIUTTI, ˝A ispod ove vode koja je danas pomalo namreškana zbog nevremena – miruje mrtvo selo Movada, a kad se voda dovoljno spusti, vidimo ruševine staroga grada.

U selu Movadi rodio se moj djed Felice. Kao vješt zidar, vjerojatno je i on pridonio gradnji, gradio je prekrasni stari grad, vidimo po razvalinama koliko je grad bio lijepo građen: suhozid, ožbukani zidovi… Doista savršeno!

A kad je stiglo jezero, napredak ih je ˝otjerao˝ jer jezero služi proizvodnji električne energije za ravničarska područja, a i za natapanje usjeva, pa i to je dobro… On je iz opreza svoju kuću sagradio na uzvisini. Ljudi su živjeli vrlo skromno – od jedne krave, ovaca i od šume. Mnogi su pobjegli.

Tuga i bijeda… Bili su zadovoljni malim stvarima, bili su zadovoljni sitnicama, bio im je dovoljan skroman život, kao što sam napisao u svojim knjigama. Bili su zadovoljni skromnim, ali njima je to bilo posve dovoljno.

Movada4

˝Kada vidim kako se kuće prvo pojave iz vode, a poslije, kako opada razina vode pa se spušta sve do prizemlja i temelja, pomislim kako su postojane. Trošne su, ali još traju, još se drže. To mi znači da ništa nije izgubljeno zauvijek. Nadamo se… Unatoč zloj sreći, unatoč svim protivnostima i tegobama na našem putu˝, zaključuje pisac.

Sad opet izranjanju, kao da prijete, te vrletne stijene, te čarobne kamene sablasti.

I uvijek se isto ponavlja, kao u bajci zaostaloj u vremenu, koja nas podsjeća na stare gradine i ljude koji su bili zadovoljni i skromnim.