Mljetski mungosi

 

U najstarijem nacionalnom paku na Mediteranu, na južnodalmatinskom otoku Mljetu mnogo se toga može vidjeti: dva slana jezera, šume hrasta crnike, stara mjesta naseljena još prije Krista. No, do prije stotinjak godina slobodno je kretanje tom prelijepom netaknutom prirodom bilo uvijek praćeno stanovitim strahom. Jer otok je vrvio otrovnim zmijama, poglavito poskocima. Naravno, čovjek je pokušao riješiti problem kako je najbolje znao. U to vrijeme otkrio je djelotvornog pomagača u životinjskom svijetu – mungosa. Sve je počelo sa sedam mužjaka i četiri ženke. Ovi mljetski doseljenici pripadaju manjoj vrsti,  porodici sivih indijskih mungosa, zvijeri koje su aktivnije danju. Do danas, mungosi su dobro odradili posao. Možda i predobro. Postali su invazivna vrsta.

 

Autorica: Zrinka Krešo

Snimatelj: Dušan Vugrinec

 

Južnodalmatinski otok Mljet pravi je raj za odmor. A što je najbolje nema opasnosti da vas ugrize zmija, jer njih jednostavno nema. Taj je problem riješen još početkom dvadesetog stoljeća kad su ovamo donijeli jedanaest indijskih mungosa. A do sad ih se nakotilo toliko da ih stručnjaci iz nacionalnog parka više i ne broje.

OSVIN PEČAR, biolog I viši stručni savjetnik biolog-ekolog NP Mljet ima objašnjenje: ˝S obzirom da se poskok u prirodi nikada ne nalazi s mungosom, dakle nije navikao na takvu vrstu predatora, on u biti nije imao nikakve šanse. I za razliku od drugih zmija poskok je dosta trom i on se uda u svoj otrov te se pokušavao obraniti umjesto da bježi, i to ga koštalo glave.“

Nekad je mljetska škrta zemlja doista vrvila poskocima. Neimaština je bila svakodnevica za većinu otočana, pa kad bi od zmijskog ugriza nastradala stoka, to je bila nenadoknadiva šteta. Da i ne spominjemo ljudske tragedije.

Od starina je poznato nekoliko načina suzbijanja te pošasti. Jedna od najpouzdanijih je mungos, prirodni neprijatelj zmija. Stoga  Ministarstvo poljodjelstva u Beču 1910. godine donosi odluku da ovdje naseli te životinje. U Oglasu koji je trebao lokalno stanovništvo upoznati s tom životinjom stajalo je kako je riječ o ˝plazećoj mački˝ zvanoj ˝mungo˝, koju treba zaštiti te je nije dopušteno loviti.

Već oko 1927. na Mljetu gotovo više nije bilo otrovnica. Ali počeli su drugi problemi: seljaci su primjetili da mungos ugrožava i male životinje poput guštera i kukaca. Ne nađe li tu dovoljno hrane, štetočina je u vinogradima i voćnjacima. A kako nije imao prirodnog neprijatelja, počeo se rapidno razmnožavati. Čovjek mu postaje jedini neprijatelj. I tako je 1949. mungos uvršten u nezaštićenu lovnu divljač.

Inženjer šumarstva iz NP Mljet JAKOV NODILO ističe: ˝Ono što je najviše mungos poremetio – ptice koje se gnijezde na tlu, on je zapravo zatro. To je najveći problem kod njega. Mungos je u početku bio predator, lovac. On je lovio živi plijen. Međutim, on je postao oportunist. On je sve manje i manje lovac, a sve više se koristi hranom koju nađe u prirodi. On je počeo obilaziti deponije smeća.˝

Tako se danas stanište mungosa proteže cijelim otokom. Jazbine su mu skrivene, najčešće se uvlači u srušena stabla ili koru drveća.

˝Stalno je u pokretu. Vi njega danas možete vidjeti ovdje, sutra malo dalje. Njih, zapravo , ima poprilično. I oni se kreću uz naselja gdje god ima ljudi. Dosta se često sretne odrasli par, ženka s nekoliko mladih, do 5-6 mladih mungosa˝, kaže NODILO.

Malo se znanstvenika dosad bavilo ovim problemom, ali je jasno da je mungos poremetio biološki lanac i vjekovni sklad prirode na Mljetu. Svi se slažu kako se rastući broj jedinki mora regulirati, ali svakako nije rješenje niti potpuno ih istrijebiti. Jer mnogi će vlasnici opljačkanih kokošinjaca ipak reći: ako moramo birati između mungosa i zmija, biramo mungose.