Zelovske lule

 

Jedan od najstarijih zanata u južnoj Hrvatskoj je proizvodnja glinenih lula. Najpoznatije su u selu Zelovu kraj Sinja. Prvi zapis o njima etnomuzikologa i kustosa Etnografskog muzeja u Zagrebu Božidara Širole iz 1932. svjedoči o pojavi tih pušačkih rekvizita jedinstvena oblika unatrag četiri stoljeća. Sličnih glinenih čašica nađe se još samo u selima oko Imotskog. Ali ne i drvenih nastavaka kroz koje putuje dim. Jer Zelovo je bilo poznato najprije po drvodjeljama, dok su lončari tradicionalno u susjednom Potravlju. To zelovsku malu keramiku čini još posebnijom i dragocjenijom. Gotovo pola stoljeća ovo je umijeće polako padalo u zaborav. No, otprije nekoliko godina, potomci starih lulara nastoje ponovno oživjeti tradiciju koja je dio povijesti i kulturne tradicije njihovog kraja.

 

Autorica: Daria Marjanović

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

 delas4

Vrhovi Dinare bijele se i u proljeće. Iza njih Bosna. Ispod, 15-ak kilometara odavde, grad Sinj.

Ivan Delaš pošao je po drvo za lule. Još je sočno šiblje rašeljke. Usput ojka: “Moja mala na Zelovu živi, lule pravi a kamiše krivi, ooooj…”

Lulari su proslavili Zelovo. Još stoji prizemnica u kojoj je živio prvi majstor, Jakov Delaš prijestotinjak godina. Isto kao i Ivan danas, tukao je glinu u kamenici. I možda mu je isto tako nećak pomagao prirediti ognjište. Njih dvojica žele sačuvati ono od čega su živjeli njihovi preci: drvo i glinu. Lule ovdje, kao i zaseoci, nose prezimena. Alat za izradu obiteljsko je naslijeđe. Ppout ovova iz 1861. što ga majstor  IVAN DELAŠ pokazuje: “Evo, to je taj kalup, originalan i još uvijek ja na njega radim. To je kalup Jure Jukića. I njegov unuk je meni to posudio Zvonko Jukić da s njim radim i da napravim odljevak, da ne ostane ova lula u zaboravu.”

delas2

Kalup valja namastiti da se glina ne bi zalijepila. Zatim ga stegnuti u tijesak, koji ovdje zovu menđule. Špicom probušiti kanal za dim…

Ivan posebno cijeni kalup s likom cara Franje Josipa. Ustupila mu ga je snaha Stipana Domazeta, uz jedine preostale slike majstora.Ima i austrougarskog vojnika. Oblike lula diktirale su promjene vlasti i potražnje. U primorju je najbolje išla mletačka, nalik na one iz Chioggie. Za bosanske sajmove radila se turska. A domaćima je najdraža uvijek bila delašica – prepoznatljiva po motivu mreže, radila se u tri veličine. Siva je boja znak da je glina samo sušena, svijetlocrvena da je pečena.

Danas se dio ovoga blaga seli u zagrebački Etnografski muzej. Mlada znanstvenica koja prikuplja novu građu za već poveliku zbirku, MARIJA ŽIVKOVIĆ uvodi nas u male tajne stručnog načina gledanja: “Rekla bih čak da su njegovi kamiši najzanimljiviji zbog načina ukrašavanja paljenjem i lakiranja. Neki se pak više služe bojama. Svi ti motivi se javljaju i kod drugih majstora, ali svaki daje nekakav svoj pečat. Pa tako i Ivan Delaš daje svoj pečat. To je meni zanimljivo kao etnologu, da pokušam istražiti taj njegov izričaj.”

delas3

Uz ljepotu izrade gleda se i vrsta drva: recimo, za cigaršpic je vrlo dobra mirisna rašeljka, ili planinski javor, jasen, bukva. “Nije bitan biznis, nije bitno ništa”, kaže IVAN DELAŠ. “Bitno je da se nastavi tradicija i da ostaje u selu Zelovu, ne nigdje drugo.”

I nije bitno samo pušenje, već ritual. Donijeli su ga zacijelo Turci u 17. stoljeću. Tad nije bilo govora o dodacima duhanu koji stvaraju ovisnost. I dok su gospoda pućkala lule od skupog drva, kosti, srebra, pa i zlata, glinene su bile dostupne i seljacima. Zelovski momci rado zadime zajedno i danas. Kažu: koliko god je stara delašica, toliko je i rera. Dok žar kruži od lule do lule, pjesma sama krene: “Moja mala sa Zelova đula, stari joj je ministar od lula, ooooooj.”