Povratak mladog para u prirodu

 

Jedan je par na salašu pokraj Szegeda sagradio sebi bio-kuću. Trajalo je dulje od mjesec dana dok su podigli zidove i krovom od trske pokrili kuću. Mnogi još i danas dolaze čuditi se neobičnoj građevini koja njima znači doista mnogo, jer su radom svojih ruku ostvarili svoj san.

 

Autorica: Zsuzsa Sári

Snimatelj: Lászlo Szögi

 

young couple4

 

U prirodan život i zdravlje osim prehrane i kretanja spada i suživot s prirodom. Attila Sági  i njegova supruga Éva prije 15 godina su odlučili ostaviti gradsku vrevu i započeti novi život u tišini i miru, u blizini prirode.

ÉVA SÁRI sjeća se prvih koraka: “U jednim novinama o kulturi stanovanja vidjeli smo jednu veoma lijepu kućicu, čarobni dvorac od medenjaka i pomislili smo ako jednom nađemo prostor u koji to pristaje – jer je ona na slici stajala među velikim zgradama – onda ćemo je napraviti. Nismo znali što i kako treba raditi. U pravljenju krova od trske došao nam je jedan stariji striko pokazati kako to treba raditi. Pomagao je dva dana, potom smo i to radili sami. Bilo je nekih prijatelja koji su nešto pomagali, ali suprug i ja sve smo radili sami, od temelja do gotovog krova.

Kuća od blata i slame gradi se tako da se postave drveni stupovi na koje se izvana i iznutra pribiju letve, na koje se potom s obje strane nanese blato sa slamom. Otprilike u jednom danu smo obišli i oblijepili kuću, do drugog dana se već toliko osušilo da smo mogli nastaviti nanošenjem drugog sloja. Tako je išlo, kao s lastavičjim gnijezdom.”

young couple1

Zbog štedljivog korištenja materijala seljačke kuće karakterizira jednostavnost i čistoća forme. Jedna od značajki narodnog graditeljstva je što su ugrađeni materijali prijatelji prirode i mogu se reciklirati, primjerice kao kotači od zaprežnih kola koje su ugradili u prozore.

Zahvaljujući debelim zemljanim zidovima unutra je ljeti svježe hladno, a zimi se zadržava toplina. Naravno, iz ugodnog dnevnog boravka ne smije nedostajati drvima ložena krušna peć, u kojoj se osim raznih tjestenina nejednom već pekao i odojak.

Poslije su došli jahaći konji, priča ÉVA dok pokazuje štalu: “Počelo je s jednim, ali kako se kaže jedan konj nije konj, pa smo imali dva. Potom smo pomislili ako već imamo dva, neka i drugi mogu jahati, ne samo mi. I tako su polako došli i ostali. Tako su se namnožili, njih desetak. Dézi, makni se!”

young couple2

Ljeti imaju konjaničke tabore u tjednim smjenama koje traju cijeli dan, bez mogućnosti noćenja. Dolazile su i vrtičke skupine i mali školarci. Bilo je jahanja, vožnje kočijama i malo kuhanja u kotliću. Tako su se profilirali.

Zanimanje za konjaničko taborovanje u posljednje vrijeme se smanjilo. Najveći razlog tomu jest da je glavna sezona ovakvog zabavljanja kasno proljeće i ljeto. Zato je sad u ožujku na farmi mirniji život. I dvoje od troje djece obitelji Sári već je napustilo obiteljsku kuću, osamostalili su se. ÉVA kaže: “Sad nam je samo jedan sinčić kod kuće, koji pomaže u gospodarstvu i jako uživa u tome. Kasnije ćemo vidjeti koliko će mu ostati od ljubavi prema salašarskom životu. Što je više ruku, tim bolje. Zasada još možemo. Teško, ali možemo mi to.”