Četiri desetljeća njemačkog zakona o zaštiti baštine

 

Bavarska je prije 40 godina dobila zakon o zaštiti spomenika. Za to je mjerodavan ured utemeljen prije više od sto godina, 1908. Zakon je usvojen 1973., jer je u poraću propalo puno povijesnih zgrada, ali financijski ga je sve teže održati: početna svota od 23 milijuna eura pala je na 3 milijuna 2007. Sad je ona 10 milijuna eura – premalo za sto tisuća spomenika. Zakon je očito nagrizao zub vremena. Odluke unutar zemlje donose mahom zemaljski uredi, dok bavarske stručnjake za zaštitu spomenika traže u cijelome svijetu. Sudjelovali su u obnovi glasovitih vojnika od terakote u Kini, crkava u Hrvatskoj, spomenika u Jemenu i Jordanu. No, Ured za zaštitu spomenika nudi nešto osobito: na portalu Bavarski gledatelj, uz samo nekoliko klikova možete naći sve objekte koji su u programu zaštite spomenika.

 

Autorica: Cornelia Küßner

Snimatelji: Herbert Ebner/ Frank Lorbiecki

 

denkmal2

 

Što bi bio München bez svojih spomenika? Grad rese crkveni tornjevi, kipovi i palače. I Maximilianeum je spomenik pod zaštitom, odlukom bavarskoga parlamenta 1973. Što o tomu kažu u anketi stanovnici Münchena?

- Mnoge spomenike ne možemo sačuvati, jer su propali, ali za München je prevažna zaštita spomenika.

- Važna je zaštita spomenika, moramo ih čuvati, jasno, ali  ne po svaku cijenu.

- To je važno, da bi grad bio kao i svaki velegrad.

- Moramo zaštititi spomenike jer su kulturna baština.

Upravo je zato bavarski kralj Ludwig Prvi zatražio popis znamenitih crkava, samostana, dvoraca i utvrda. Njegov sin Max II. nije samo izgradio Maximilianeum, nego je osmislio i pojam konzervatora. Taj naslov i danas nosi šef Ureda za zaštitu spomenika.

Konzervator toga Ureda EGON JOHANNES GREIPL kaže: “Spomenik ne mora biti lijep, niti mora bizi  star 500 godina, ne mora biti velik ni umjetnički vrijedan, samo mora biti  svjedok prošlosti. Može to biti seoska kućica koja kaže kako su ljudi sirotinjski živjeli.  Dakako, to može biti i divan dvorac, koji je umjetnički vrijedan, to može biti katedrala, a može biti i koncentracijski logor.”

denkmal3

Nakon Drugoga svjetskoga rata obnova se nije svela samo na historijske i umjetnički vrijedne zgrade. Zaravnili su stare stambene četvrti kako bi se napravilo više mjesta za moderne kuće. I danas u selima zjapi mjesto gdje je stotinama godina bilo imanje. Srušeno protiv volje Ureda za zaštitu spomenika. Bavarske su stare kuće prazne i trošne. U najgorim slučajevima, Ured odredi sanaciju. Ima sela gdje su ostale samo crkva i župni dvor, kao svjedoci umjetnički vrijedna građevinarstva. Mlade obitelji obožavaju stare seoske kuće, tu ostvaruju svoj san o domu. Ali zaštićeni spomenik znači također tegobe, troškove i strpljivost. To izvrsno znaju kućeblasnici supružnici Weickl. BETTINA WEICKL priča: “Problem je jer nije muzej, nego stambena kuća. Nisu nam puno toga dopustili, unatoč usmenom dogovoru… A punu godinu dana čekali smo građevinsku dozvolu. Kupili smo nove prozore, izo-stakla, očistili. Popticajna sredstva nismo dobili. Bilo je to 2004., rekli su nam da nema novca.”

Još se jedna mlada obitelj odlučila za obnovu objekta spomeničke baštine.Arhitekti su, znaju uvjete. Dobili su prve poticaje i očekuju porezne olakšice, na što ima pravo svaki vlasnik kuće koja je pod zaštitom spomenika. YVONE TÖPFER to potrvđuje: “Važan je dogovor s mjerodavnim vlastima o zaštiti spomenika, da znamo u što se upuštamo, kamo nas to vodi, kako nam se uklapa u plan“. Njezin partner PETER KRETSCHNER dodaje: „Znamo što nam je činiiti, koje mjere moramo poduzeti, možemo vidjeti koja poticajna sredstva možemo  zahtijevati.”

denkmal4

No, oskudna su poticajna sredstva. Ured za zaštitu spomenika od sredine 90-ih ima sve manje novca i zaposlenika. Zakon je donesen na vrijeme za Münchensku gradsku  četvrt Haidhausen. Kućice su pod zaštitom spomenika, a i niz najamnih stanova. Kvart je 1976. godine saniran i uživa zaštitu, kao još mnogi drugi spomenici. Bi li Bavarska bila siromašnija  bez svojih spomenika?

Konzervator EGON JOHANNES GREIPL ovako odgovara na to pitanje: “Jasno, bila bi neprepoznatljiva. Bavarska bez dvorca Neuschwanstein? Nezamislivo! Povijesno i umjetnički vrijedne zgrade rese krajolik. Sve je dulji popis tih spomenika. Među njima svjetski poznati objekti Olimpijskih igara iz 1972. godine, vršnjaci su  Zakona.”