Raspela na zagorskim seoskim stazama

 

Prolazeći kroz sela i zaseoke Hrvatskog zagorja, namjernik ne može proći a da ne primjeti brojna raspela podignuta uz puteve, puteljke, na raskršćima i zidovima kuća. U prijašnja vremena, dok su se ljudi više kretali pješice, često se pred njima mogla primjetiti grupica težaka u kratkome odmoru i molitvi na putu do njivica ili gorica… Bilo je to mjesto kratkog tjelesnog odmora i duhovne okrepe … Tako piše Vitomir Slavko Zamuda, istraživač tih pučkih umjetničkih djela, koji živo zagovara ideju da ona dobiju status zaštićene hrvatske baštine. Ima dobre razloge za to…

 

Autorica: Daria Marjanović                                                                                        

Snimatelj: Mile Tapavički    

 

Raspela2

 

Zagorje u proljeće. Uskoro će Uskrs. Planinari iz Klanjca kreću hodočasničkom stazom za Cesargrad. Raspelo je tu od Prvog svjetskog rata, a nedavno ga je obnovila eko udruga Japica. Odmah pod brijegom još je jedno, novije, u vinogradu obitelji Čukac.

Podigli su ih tridestak: za zagovor, spomen, zahvalu… Najčešće na stjecištu putova, najviše potkraj 19. stoljeća. Uvijek imaju limeni krović, ponekad zaštitno staklo, često poruku putniku. Negdje su opstale breza, jela, ili kruška, kao uz raspelo najdraže samoukom stručnjaku koji bi ih sve sačuvao. Isusu je pučki rezbar oko 1935. dodao anđele i majku, što ovdje posebno cijene.

Gospodin VITOMIR ZAMUDA pak cijeni besprijekorni rad minulih administracija i kaže: ˝Trebala je dozvola crkvenih vlasti i trebala je dozvola civilnih vlasti za podignuće jednog ovakvog pučkog raspela, makar je to bilo i na vlastitom zemljištu ili u vlastitom dvorištu.˝

Dok ih se ne sjeti zakon u modernoj Hrvatskoj, on čini što može. Sve je dokumentirao, fotografirao, skupio u knjigu. Prije mirovine je bio po zanimanju svašta, ali tek sad umjetnik bez plaće. Sam je smislio smjesu piljevine i ljepila za točan popravak svetaca.

Raspela3

U kuhinji pokraj kućne radionice, supruga Ivančica slaže ruže od krep-papira. Ovdje ih zovu kinč. Ukras je to svakome križu, u sobi ili na putu.

Vijenac na Letovčanu već bi mogli zamijeniti, samo kad bi bilo dosta ruku… Malo tko još živi u zaseocima poput Goljaka, raštrkanim između vijugavih i bregovitih cestica. U danas napuštenoj kućici umro je Tinček, posljednji pučki graditelj raspela. Pa ih ljudi sami rade kako znaju i stavljaju gdje god mogu… Često na samim kućama.

Svako mjesto ima drugačiji stil izrade – vidi se već samo 25 kilometara dalje, u Kraljevom Vrhu. Ali ideja križa je uvijek ista – to je fizički i duhovni putokaz. podsjeća župnik IVAN HRASTOVIĆ, koji ih ima cijelu zbirku: ˝Nas poziva Evanđelje, i Isus nas poziva: ljubavlju popravite to zlo koje smo si sami nanijeli, pokušajte to zlo poboljšavati.˝

Tim se načelom vodila i velika obitelj Gašper iz Polica kad im se gradnjom kuća Isus s puta našao u dvorištu. Nakon povratka iz radionice, postao im je najdraži brat.

I drugdje su uložili o obnovu, no bez savjeta znalca. Recimo na jednom je mjestu sve ispalo lijepo, osim betonskih stubova gdje je bila ograda od tankih letvica. Ni daske jarkih boja nisu najbolje rješenje, uz metalnog Isusa i vijke umjesto čavala… Kapelica je opet posve izvan tradicije, jer zagorski su se Kristuši uvijek izdvajali oblikom u krajoliku.

Raspela1

U Rakovcu bi htjeli izbjeći pogreške kad mjesni križ premjeste i dorade, uz podršku Vitomirove nekadašnje kolegice, koja nastoji zagorska raspela uključiti u zaštićena dobra kulturne baštine.

SNJAŽANA HORVATIN RICIJAŠ, voditeljica Kulturnog centra Klanjec, tako kaže: ˝Otvorila bi nam se financijska mogućnost da se prijavljujemo na godišnji poziv za javne potrebe u kulturi RH i da nam onda Ministarstvo kulture osigura bar jedan manji dio sredstava. ˝

Uspjelo je to s kapelom Sv. Florijana, zaštitnika Klanjca i tamošnjeg vatrogasnog društva. Bivši predsjednik Zamuda i tu je sudjelovao: od izrade čavala za vrata do premještanja figure s prvog križa što su ga obnovili na Gorkovcu 2008. uz pomoć obitelji Blaža Šoštara.

On svaki dan na putu od kleti doma prođe kraj raspela koje opet izgleda upravo kako treba. Kao i ono na njivi susjeda Galića, zamalo identično prvoj fotografiji iz 1905. Tad su pred njim zastali svatovi Štefice Horvati, jer to su činili težaci u svakoj važnoj životnoj prilici. Sve tamo do Slovenije, i dalje, gdje god postoje usputni križevi – svi slični, ali nikako isti.